Kad sam u petak pročitao (“Jutarnji list”, 27. 4.
07.) da je “srijeda bila veliki crni dan za hrvatsko
novinarstvo i za slobodni duh Hrvatske”, ozbiljno sam se
zabrinuo. Dakako, za “hrvatsko novinarstvo” i
“slobodni duh Hrvatske”, ali najviše za
sebe. Kako se moglo zbiti nešto tako sudbonosno, a da ja
nisam ništa primijetio! Redovito čitam nekoliko hrvatskih
dnevnih listova, gledam HTV i druge televizije, vijesti mi izlaze na
uha, a ipak te fatalne srijede nisam otkrio ni najmanji trag
“neviđene blamaže za državu koja sutra treba ući u
EU”. Što se to sa mnom događa?
S balkona sam donio već bačene novine, proučio ih pažljivije nego prvi
put i otkrio da se o rečenoj srijedi nema što otkriti. Nije
to bio ni mali ni veliki crni dan, nego je tog dana direktorica
programa Hrvatske televizije podnijela ostavku, ta je ostavka
prihvaćena i to je sve. Ni u razlozima zbog kojih je direktorica
demisionirala nema ništa spektakularno: programski
promašaji. Gledatelji, građanske udruge, krtika, Vijeće
HRT-a, politika, medijski analitičari itd. dugo nižu primjedbe na
tv-program i već je bilo vrijeme da netko iz uredničke hijerarhije
dobije po nosu.
Kako je stara matica otišla u Pariz, a trutovi su zauzeti
lovom ljuvenim na mladu maticu, stradati je morala neka od pčelica, a
to je programska direktorica. Koliko je ona izravno odgovorna, a koliko
je ide po zapovjednoj liniji, nije važno. Bitno je da je napokon na
pravi način demonstrirano da mediji, uključujući i nacionalnu
televiziju, osim prava imaju i obveze i da sloboda zadavanja udaraca
podrazumijeva i rizik da se poneki osjeti na vlastitoj koži.
Povod za direktoričin odlazak također nije posebno dramatičan. U
zabavnoj televizijskog emisiji nastupio je pripadnik vojnih formacija
koje su od 91. do 95. ratovale protiv Republike Hrvatske. Jest da je
taj vojnik danas hrvatski državljanin sa svim građanskim pravima, a i
načelno je točno da se svaki slobodni građanin ima pravo pojaviti u
bilo kojem masovnom mediju. No, to još ne znači da
baš svatko može u HTV-ovu “Piramidu”
(ili, recimo, baš u svaku rubriku “Jutarnjeg
lista”). A tko može, tko ne može, to nije ni u kakvoj vezi s
medijskim slobodama, nego s prozaičnim uredničkim kriterijima i
koncepcijom neke emisije (rubrike).
Treba li ikome objašnjavati zašto npr. aktivni
hamasovac, inače izraelski državljanin, ne može biti natjecatelj u
nekom kvizu na izraelskoj nacionalnoj televiziji? Zašto bi
onda ikome trebalo tumačiti iz kojih razloga neki
“knindža” ne može u “Piramidu”
(premda bi, zašto ne, mogao u neku emisiju tipa
“Istraga”) i zašto su oni koji su ga tu
doveli grdno pogriješili?
Dakle, u srijedu se nije dogodilo ništa osobito, srijeda
k’o srijeda.
GOST SURADNIK
