Srpski pisac Predrag Crnković i te kako je povezan sa Zagrebom, čak
toliko da na hrvatskom jeziku piše i kratke priče koje redovito šalje
na dugovječni Večernjakov natječaj za kratku priču. Lani mu je selektor
Tomislav Sabljak za objavljivanje u subotnjem Obzoru Večernjaka izabrao
priču “Pisac, teoretičar, epizodist”, u kojoj Crnković spominje i
uglednoga hrvatskog romanopisca Pavla Pavličića. S tom je pričom
Crnković dogurao i do finala natječaja, ali se na dodjeli nagrada ipak
nije pojavio.
Iako Crnković nije dobio prvu nagradu natječaja, koja je, usput rečeno,
zamjetna jer je riječ o 30.000 kuna, to ga nije obeshrabrilo jer je i
na ovogodišnji natječaj poslao dvije priče, od kojih je živahnu priču
“Bingo” Sabljak ponovno odabrao za objavljivanje. Ta se priča tako
našla u konkurenciji za nagrade, a već je i objavljena u Obzoru prije
tri tjedna i brojni se znalci slažu da je ponovno riječ o priči
napisanoj na hrvatskom jeziku.
No, Crnković je i prvu knjigu objavio baš u Zagrebu, i to roman
“Čarapanke sa Zvezdare” u izdanju relativno mlade Udruge za kulturu
Knjigomat, koja objavljuje i istoimeni časopis za književnost. U
uredništvu tog internetskog časopisa, koji ima i svoju tiskanu verziju,
jesu Rade Jarak (inače i akademski slikar i pisac koji nipošto ne voli
medijsko samoreklamiranje), Boris Beck i Igor Rajki. No, Crnkoviću je u
Zagrebu nedavno objavljena i druga knjiga, i to roman “Beograd za
pokojnike”, za koji je dobio 100.000 kuna na natječaju VBZ-a i Tiska.
Do Knjigomata i prvog izdavača za svoju knjigu došao je, kako sam
ističe, po metodi Durrel-Miller.
– Rade Jarak i ja odlični smo književni prijatelji. U redakciji sam
Knjigomata, redovito pišem za njih. Poslao sam mu kao prijatelju, a ne
kao izdavaču tekst romana, za koji mi je Rade u mailu napisao da je to
remek-djelo i da će ga objaviti. I Durrell je prvi primjerak svoje
knjige poslao Milleru samo na čitanje, a ovaj ga je objavio. Tako je i
počela Durrellova književna karijera – govori Crnković.
Zanimljivo da Crnković, inače skandinavist koji mahom živi od
prevođenja, tvrdi da mu je vrlo zanimljivo pisati na hrvatskom, te da
ima dosta rukopisa na hrvatskom. A gdje je naučio hrvatski?
– Naučio sam ga u zemlji u kojoj je materinji jezik esperanto. I na
novi sam Večernjakov natječaj poslao dvije priče. Volim sudjelovati na
natječajima u Hrvatskoj kada god je to dopušteno propozicijama – tvrdi
Crnković.
No, roman “Beograd za pokojnike”, koji se može kupiti u Hrvatskoj, ali
i u Srbiji te Bosni i Hercegovini napisan je i objavljen na srpskom
jeziku. Kakve reakcije očekuje u Hrvatskoj?
– Kada sam pisao taj roman, nisam imao u vidu ni hrvatsku ni bosansku
publiku. Čak nisam imao u vidu ni srpsku, jer sam imao osobne razloge
za pisanje tog romana. Nisam ni očekivao prvu nagradu, i to prije svega
zbog velikog broja tipfelera. Moglo bi se na prvi pogled reći da je to
jugonostalgična literatura. No, napisao sam da su sjećanja na bolju
prošlost uništena onime što se ovdje dogodilo. U nekim dijelovima
romana poslužio sam se i filozofskim stavovima Borisa Budena kako bih
objasnio da je jugonostalgija nemoguća zbog terora povijesti nad našim
sjećanjima.
Na upit kako će potrošiti dobivenih 100.000 kuna, pisac koji se žali da
su prevoditeljski honorari u Srbiji dramatično niski, veli da je to u
Srbiji milijun dinara.
– Iako nisam sudjelovao u kvizu “Tko želi biti milijunaš”, postao sam
milijunaš. A novac ću potrošiti na dugove i uređivanje kupaonice. Jest
ću više čokolade, što baš i nije zdravo – kaže književnik, koji se može
ubrojiti u pisce što su književni kruh odlučili zarađivati pišući na
srodnom, ali ipak tuđem jeziku. No, Crnković nipošto nije prvi takav
slučaj na ovim prostorima. Pa i hrvatska se književnost ponosi Mirkom
Kovačem, koji već niz godina živi u Rovinju i piše na hrvatskom jeziku.
Naravno, za usporedbe književnih dometa Kovača i Crnkovića sada je
sasvim sigurno još prerano. No, svi oni književni kritičari ili oni
koji se takvima osjećaju imaju razloga za oprez. Crnković se voli
dopisivati s kritičarima i pisanim putem odgovarati na njihove kritike,
pa je na Booksinu portalu u tijeku vrlo oštra i nemilosrdna polemika
između Božidara Pavlovića kao kritičara i Predraga Crnkovića kao pisca.
Pa ako već nećete pročitati roman, pročitajte barem polemiku.
Potpisuje se i kao - Miljenko Jergović
Crnković je pomalo zagonetni pisac. Nikako ne želi otkriti godinu rođenja, a intenzivno voli pseudonime, pa povremeno priče potpisuje kao Miljenko Jergović ili David Albahari, što je i sam priznao u Zagrebu na dodjeli nagrade vrijedne 100.000 kuna. Na netu je objavio i djelo u kojemu se proglasio – izvanbračnim sinom poznatoga hrvatskog urednika Zlatka Crnkovića, no priznaje da je to samo njegova više ili manje uspjela dosjetka, nikako ne i istina. Veliki je filmofil, neke filmove gledao je više stotina puta, a među njima su, naravno, i filmovi Alfreda Hitchcocka. Više cijeni Jamesa Bonda iz ranijih filmskih verzija, a vrlo rado, vrlo često i vrlo izdašno piše eseje o filmovima i filmskoj umjetnosti, pa i u Knjigomatu, za koji je podosta vezan.
