Da premijer Ivo Sanader, ne želeći stvarati dojam izvanrednog stanja u
zemlji, nije otputovao u Izrael, možda ne bismo ni znali da je Hrvatska
“razvila novu paradigmu patriotizma“! Čim se to pročulo, u novinskim je
osvrtima premijerovo slovo o “novoj paradigmi patriotizma“ dobilo malo
pa ne status njegova nekadašnjeg “Hristos se rodi”!
Premijer se u Izraelu pohvalio da u tom hrvatskom patriotizmu sudjeluju
svi građani Hrvatske, neovisno o etničkom podrijetlu, vjerskoj
pripadnosti ili političkim uvjerenjima. Lijepo je to čuti. Tako bi
trebalo i biti. Samo, je li tako? Možda bi malo trebalo otići u
Vukovar, Glinu, Udbinu, u okolicu Knina.., pa vidjeti postoji li i
ondje taj novi hrvatski patriotizam?
Ne samo što ga nikada nije ni bilo, nego ga nema možda i zbog toga što
se u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina domoljublje htjelo
suziti na rodoljublje, svesti na nonsens da Hrvatom može biti samo
“rođeni Hrvat“, tj. da je jedino hrvatstvo etničko hrvatstvo. Ali,
politički majmuni kakvih uvijek ima, ni tada nisu uspjeli svesti
nacionalno na etničko, hrvatstvo određivati podrijetlom.
Zar je u za Hrvatsku povijesno odsudno vrijeme bilo većeg hrvatskog
patriotizma od patriotizma Dražena Petrovića? Jesu li svi oni pjevači i
pjevačice koji su s onoliko emocija i domoljubnog žara pjevali “Moja
domovina“ bili i “čisti Hrvati“?
Hrvatstvo nikada nije bilo ekskluzivno etničko. Jesu li Pavao Ritter
Vitezović, Dimitrije Demeter, Stanko Vraz, Vatroslav Lisinski, Petar
Preradović, Vladko Maček, Ivan Mertz.., zbog svoga etničkog podrijetla,
manji Hrvati od rodom Hrvata? Hrvatstvo nikada nije bilo etnički
određeno niti time ograničeno. Dakle, u Izraelu nije promovirana
nikakva „nova paradigma hrvatskog patriotizma“! To je stara hrvatska
paradigma.
RIJEČ - DVIJE
