Poslije vijesti o smrti Borisa Dvornika odmah smo, kao posebno važno, čuli što o tom glumačkom meštru misle njegovi beogradski kolege Ljubiša Samardžić, a potom i Velimir Bata Živojinović.
Medijskim je "tvornicama istine" prioritetnim postalo "štancati" i opetovati što Dvornikovi nekadašnji srbijanski filmski "ratni drugovi" imaju o njemu reći u tragičnoj prigodi. Ako zaobiđemo njihove osobne motive, kao neupitne, upitnima pak ostaju već uobičajeni motivi hrvatskih glasila da se u svakoj prigodi glede nečega za neko, često nebitno i banalno mišljenje, obrate u Beograd.
Je li to jugonostalgija? S vremena na vrijeme doznamo da i u Beogradu ima nekih sličnih pokušaja, no hrvatsko je potezanje Beograda za rukav već postalo običajem te dosadnom rutinom. To je već ovisnost. A događa se od estrade do politike. Pa jako važnim postaje što o Borisu Dvorniku misli Bata Životinja! A epohalno važnim što će na hrvatsko priznanje Kosova reći Srbija.
Je li ta hrvatska ovisnost o srpskom mišljenju neki dublji poremećaj? S Mađarima smo u istoj državi živjeli više od devetsto godina, a da se nikada nitko nakon državnog razlaza nije pitao što o nečemu hrvatskom misle Mađari.
Hrvati sa Srbima u zajedničkoj državi ne žive ni devedeset godina, ali se i sedamnaest godina poslije njezina raspada pitaju što o nečemu ili o nekome misle u Srbiji!? Kao da se raspao samo državni i geopolitički prostor, a ovisnost ostala kao "emocionalni zavičaj". Kada se gleda ovdašnja opetovana medijska i ina potreba da se za bilo što referira na Beograd, onda to doista sliči fenomenu tzv. fantomske ruke, tj. stanja kada čovjek izgubi ruku, ali je još godinama poslije toga "osjeća". No, zbog te izgubljene ruke kao da je netko u Hrvatskoj izgubio i pamet.
