Nikad mi se nisu sviđali političari koji tvrde da nemamo alternative,
jer smo u bezizlaznoj situaciji. Naime, što će nam
političari koji ne znaju naći neki pametniji izlaz, nego sve svode na
dvojbu “ZERP ili EU”. Ili još jasnije
– mogu li nas iz bezizlazne situacije izvesti političari koji
su nas tamo i doveli?! Kad govorimo o pregovorima s EU, nikad mi nije
bio sporan naš pristanak na ustupke radi usklađivanja s
europskom regulativom. Pregovori se uostalom i vode o tome kako i kada
uvesti direktive EU u naše zakonodavstvo.
Ono što jest sporno, ono što jest opasno jest
pristajanje na raspravu u pregovorima o temama koje nemaju veze s
direktivama EU, odnosno kada pristajemo na ustupke koji su protivni
proceduri unutar EU ili koji uopće ne spadaju u pregovore s EU. Sve
vrijeme vlada je hrvatskoj javnosti spor s EU u vezi sa ZERP-om
prikazivala kroz lažnu dilemu “ZERP ili EU”. Lažnu
zato što ekološki dio gospodarskog pojasa,
odnosno ZERP-a, nije dio pregovora s EU, pa se može proglasiti i
aktivirati jednostrano, kao što su to učinile Italija 2006.,
a Finska 2005. Lažnu i zato što provedba ZERP-a znači
provedbu europske regulative o ribarstvu, jer se protivimo divljem
ribarstvu i barbarskom neeuropskom ponašanju talijanskih
ribara u ZERP-u – koji ne žele nikakvu kontrolu i ograničenje
svog ribolova.
Napominjem, nemoguće je kontrolirati ribolov u međunarodnim vodama
– to se može učiniti samo u gospodarskom ili ribolovnom
pojasu, koji imaju gotovo sve “morske” članice EU
(osim Grčke, Litve i Italije), na što ih poziva i Zajednička
ribarska politika EU. Upravo zato je na mjestu pitanje
“Što nakon ZERP-a?”. A na njega (bojim
se) ni vlada ni pregovarački tim nemaju odgovor. S jedne strane zato
što su “s figom u džepu” proveli zadnje
četiri godine ne pripremajući se za primjenu ZERP-a. Zašto
uostalom od 2004. do danas nije bio aktiviran ekološki dio
ZERP-a, koji ne spada u Acquis? Zašto već 2004. nije donesen
Zakon o Obalnoj straži i plan njezina opremanja? Zašto od
2004. do 2008. nije sagrađena barem polovica planirane ribarske flote i
veletržnica ribe? Zašto nitko iz Vlade ne može jasno reći:
koliki je ekološki održivi maksimum izlova ribe u Jadranu i
koje su vrste od dna koje spadaju u epikontinentalni pojas te ih smiju
loviti samo naši ribari? Zašto glavni tajnik UN-a
nije na vrijeme upozoren na neutemeljene pritiske iz Italije te na
nelegalno slovensko proglašenje Zaštitne
ekološke zone?
Ovakvom (četvrtom) odgodom ZERP-a Vlada je dala svima u EU do znanja da
ne želi očuvanje ribljeg fonda u Jadranu te da će rado pristati na
uništenje Jadrana divljim ribolovom Talijana, a sve radi
članstva u EU. Glavnom tajniku UN-a, kao depozitaru Konvencije UN-a o
pravu mora, Hrvatska ovim činom dokazuje da ne želi preuzeti
odgovornost za more u području ZERP-a i da neće prijaviti (kao
što i nije dosad) nijedan pritisak iz EU, niti
kršenje Konvencije UN-a o pravu mora od strane Italije i
Slovenije. Ujedno je Vijeću sigurnosti UN-a Vlada ovim činom poručila
da će i dalje selektivno provoditi međunarodno pravo, kažnjavajući samo
brodove iz država izvan EU, a žmireći na uništavanje Jadrana
brodovima iz EU, premda još nismo članica EU. No
još je strašnije to što je Vlada ovako
dala do znanja svima u EU da mogu proširiti pregovore na
bilo koju temu koja ne spada u europsku pravnu stečevinu, tj. Acquis,
odnosno da sve što požele mogu i dobiti od Hrvatske (ili to
zajamčiti u pristupnom ugovoru) i da za to nećemo traži nikakve
kompenzacije!
Odustajanjem i od ekološke komponente ZERP-a jasno je rečeno
glavnom tajniku UN-a i Međunarodnoj pomorskoj organizaciji da Hrvatska
ne želi ekološku zaštitu ZERP-a te da će radije
čekati dopuštenje iz EU za svaku intervenciju na brodu iz EU
koji gori ili tone u ZERP-u, makar to značilo ekološku
katastrofu za Jadran! Bude li požara na nekom talijanskom, francuskom
ili grčkom trajektu, Vlada će očito radije čekati dopuštenje
iz EU prije nego počne gasiti brod! Nastave li se pregovori s EU i
dalje voditi pod egidom “ili Jadran ili EU”, to ne
smije nikoga u Hrvatskoj ostaviti ravnodušnim! Kad govorim o
ZERP-u u smislu zaštite Jadrana, onda tu ne mislim (samo) na
izgubljenu dobit našeg gospodarstva i na štete u
ribarstvu – od prekomjernog stranog ribolova, ali i u turizmu
– od havarije brodova.
Kad govorim o ZERP-u, mislim u prvom redu na potrebu zaštite
Jadrana kao ključnog nacionalnog resursa! A svaki kompromis u vezi s
time znači naslijeđenu štetu za iduće generacije Hrvata!
Štoviše, znači i novi presedan za koji će se
netko u EU već uhvatiti. Naime, prema svim istraživanjima, oko 60 posto
ribljeg fonda Jadranskog mora u našem je teritorijalnom
moru. Oko 20 posto je na području ZERP-a, a ostalih 20 posto je na
talijanskoj polovici Jadrana. Zato je europsko slamanje hrvatske volje
za primjenu ZERP-a tek predigra! Pravi cilj Italije (a time i EU) nije
samo ribarenje u ZERP-u nego ulazak stranih ribarskih brodova u
naše teritorijalno more (gdje zapravo leži pravo ribarsko
blago)! Zato blagonaklono žmirenje Sanaderove vlade na strani ribolov u
ZERP-u znači jasan mig Italiji i ostalim članicama EU da će ova vlada
blagonaklono dopustiti strani ribolov i u svom teritorijalnom moru
nakon 2013.
Naime, Direktiva 2371/2002 (koja regulira Zajedničku ribarsku
politiku EU) zasad ne uključuje i teritorijalno more u zajedničko
ribolovno more EU, prema članku 17 te direktive – sve do
2013. Nakon toga ne znamo što će biti s europskom
regulativom, no znajući kako su tekli pregovori do sada, može se
očekivati da će onda u tzv. petoj brzini pregovora sve
završiti na dilemi “strani ribolov u
našem teritorijalnom moru ili EU”. Ako ribolov u
našem teritorijalnom moru Talijani i Slovenci postave kao
uvjet za ulazak u EU, sigurno će se u nas naći idiota koji će to
dopustiti sve radi ulaska u EU – pa makar to značilo da će
naši unuci škampe moći vidjeti samo u akvariju!
Nemoguće je kontolirati ribolov u međunarodnim vodama - to se može učiniti samo u gospodarskom ili ribolovnom pojasu, koji imaju gotovo sve “morske” članice EU
Što nakon ZERP-a?
