Za vrijeme Sarkozyjeva predsjedničkog mandata njemačko-francuski dvojac, temeljna osovina EU, tako je usko surađivao da su ga neki analitičari nazivali Merkozy. Ostalim članovima Unije nerijetko je ostajala uloga pasivnih promatrača. Međutim, nakon dolaska socijaliste Françoisa Hollandea, na površinu su izbile velike razlike. Sada je već jasno da nekog novog dvojca Merkollande neće biti.
Berlin traži najstrožu štednju u gospodarskoj bici za stabilnost eura i sveobuhvatne strukturne reforme. Hollande je drukčiji. On doduše također želi strukturne reforme, ali istovremeno i gospodarski rast s pomoću kredita i zaduživanja, što Nijemci oštro odbijaju. Slično traže španjolski premijer Mariano Rajoy i talijanski Mario Monti. Pri tome se već naziru obrisi romanskog trijumvirata, koji bi mogao izolirati njemačku kancelarku Angelu Merkel. Što razdvaja gđu Merkel i Hollandea? Jesu li možda u pitanju duboke kulturološke razlike između liberalne tržišne ekonomije, koju zastupa gđa Merkel i Hollandeova gotovo bonapartističkog dirigizma?
Mogu li etika liberalnog kapitalizma, koju zastupa kći protestantskog pastora, i etika katoličkog, samostanskog đaka uopće zajedno?
Hollande ima teških problema kod kuće u Francuskoj, to ne smijemo zaboraviti. Francuska ima 70 milijardi eura vanjskotrgovinskog deficita, njihove tvornice su nekonkurentne, u Citroënu predstoje masovna otpuštanja, gotovo da nema većeg poduzeća koje ne subvencionira država.
Ne začuđuje da u tom kontekstu Francuska zastupa stajalište da se, primjerice, Grčkoj što dulje gleda kroz prste. Nijemci pak traže da se – ne uspije li Atena u svojim strukturnim reformama – Grcima jednostavno prekine dotok novca.
Istovremeno u napetostima između Merkelice i Hollandea uvijek nanovo izranja staro gaullističko načelo o poimanju kontinenta kao “Europi domovina”. Pri tome Francuzi smatraju da bi nacionalne vlade u odlučivanju morale imati prednost pred Unijom.
U toj bici za spas eura Nijemci i Francuzi imaju različite stavove: Hollande je pobornik egzekutive, Merkelova parlamenta. Berlin zauzima jasan stav da zadnju riječ pri podjeli novca ima parlament. “Sjeverni” blok EU s nevjericom promatra poteze “južnjaka” pod vodstvom Francuske.
U sadašnjoj krizi kroz koju prolazi eurozona valja se prisjetiti da je euro prije svega “politička valuta”. Na stranu “zavjereničke teorije” da je bivši kancelar Kohl žrtvovao marku u zamjenu za francuski pristanak na njemačko ujedinjenje. Točno je da je prije uvođenja eura francuski franak bio gotovo 30 posto slabiji od njemačke marke. Logično zvuči da su Francuska i ostale zemlje Europe nastojale privoljeti Nijemce da svoju prejaku marku zamijene eurom. U Maastrichtu je Nijemcima ipak uspjelo novu valutu progurati prema strogim njemačkim pravilima. Francuzi, a i čitav niz “južnih” članica EU teško to može pratiti. Primjerice Grčka, pa čak i Italija, uopće ne bi smjele biti u eurozoni.
Napokon, konflikt između Merkelove i Hollandea ima i svoju pozitivnu stranu. Njemačku kancelarku i francuskog predsjednika mnogo toga povezuje, a oni su stupovi EU i još će to dugo biti. Na kraju će ipak prevladati kompromis koji će ojačati EU.
"gotovo da nema većeg poduzeća koje ne subvencionira država." a nas tjeraju da prestanemo subvencionirati bordogradilišta.