Silvana Novak iznimno je hrabra žena. Bori se s bolešću i ne
posustaje, ima želju za životom, a to je, kažu liječnici, najvažnije.
Koliko je Silvana hrabra, toliko su hrvatski građani velika srca i
spremni pomoći. Samo dva dana bilo je dovoljno da se prikupi milijunski
iznos potreban za operaciju. I mediji su pomogli. Zapravo, od nas,
medija, sve je i počelo.
Silvana se dvije godine liječi, a paralelno s time, njezina je obitelj
završila medicinu u rekordnom roku i obavila specijalizaciju.
Dok su liječnici u strahu od ministra zdravstva oklijevali poslati je
na skupo liječenje, obitelj je kopala i iskopala Hannover. Ipak, HZZO
je njihov zahtjev odbio. Trebalo im je objašnjenje. Kao da
traže liječenje čudotvornim koktelima rijetkih trava koje se beru
neparnih datuma za punog mjeseca desnom rukom lokalnog
šamana, a ne konvencionalni zahvat kojim se
spašavaju životi. Nakon objašnjenja, postupak
nikako da se okonča. Ako je HZZO odbio Silvanin zahtjev, nameće se
zaključak da je od države za takav postupak novac nemoguće dobiti.
Ali ne! Čim je ministar zdravstva Darko Milinović pročitao priču u
novinama, bili su ga puni mediji. HZZO će platiti liječenje za Silvanu,
ponavljao je poput pokvarene longplejke za televizije, radiopostaje,
novine, portale. Ima love i Dado će dati! Blago Hrvatima na ministru
zdravstva tako široke ruke! Ili, ipak, jao nama?
Ministre, otkad je sastavni dio zahtjeva za podmirivanje
troškova liječenja obraćanje medijima? Zašto u
Hrvatskoj bolesnici imaju pravo na izlječenje tek kad se obrate
novinarima, kad s naslovnica vrište njihovi vapaji: Pomozite!
Zašto se u klasičnom postupku ništa ne može, a
kad stvar dospije u novine, sve se rješava brzinom munje?
Novinarsko je pero vraški katalizator trome birokracije.
Ministre i potpredsjedniče Vlade, zašto je obitelj Silvane
Novak, umjesto uz njezin bolesnički krevet, dane provodila čekajući na
šalterima, molila ni više ni manje nego ono
što im po zakonu pripada?
Zar je zdravstvenom reformom u postupak liječenja najtežih bolesti i
ostvarivanju prava uvršten i razgovor s novinarima? Ako je
tako, to treba jasno reći, da se ljudi znaju ponašati kad
dođu u takvu situaciju!
Gdje je tu ustavno načelo jednakosti? Zar one obitelji koje se ne znaju
snaći, koje se u strahu za vlastiti život ne sjete posjetiti redakciju
Večernjeg lista, nemaju pravo na liječenje i izlječenje?
Hvalevrijedna je gesta premijerke koja je ponudila Vladin avion za
prijevoz bolesne žene, no bilo bi zgodno da, u paketu sa zrakoplovom,
Jadranka Kosor posjedne svog najbližeg stranačkog suradnika Milinovića
i pita ga za junačko zdravlje.
Zašto se čekalo dvije godine ako pacijentica ima pravo na
liječenje sada, kad je sve u medijima, zašto nije imala
pravo u redovitom postupku, tko je kriv ako se to dogodilo...?
Kad čuje odgovore, premijerka bi trebala prosuditi što s
onima koji su pogriješili. Inače, kad se svinjska gripa
zahukta, moglo bi se dogoditi da ispred svake redakcije u državi u
redovima stoje obitelji oboljelih tražeći preko naslovnice mjesto na
respiratoru i dodatnu dozu tamiflua za svog oca, brata, sina, unuka...
A to se ne smije dogoditi.
Večernji list će uvijek pomoći koliko bude moguće, vrata redakcije i svih
dopisništava otvorena su za čitatelje. Ali, ako će se preko
novina prikupljati novac za liječenje, saniranje stropova u
rodilištima i za aparate nužne da netko preživi,
zašto onda uopće svakoga mjeseca od plaće izdvajamo
zamašnu svotu za zdravstveno osiguranje?
U Hrvatskoj živi na stotine Silvana Novak i svima njima na nekom je
šalteru službenik uručio papir s pečatom –
odbijeno.
prekasno, Milinovicu... Pocivala u miru bozjem.