Kao da će promjene na vrhu Socijaldemokratske partije (SDP)
srušiti Hrvatsku. Kao da smo u epicentru političkog potresa
koji će iza sebe ostaviti prašnjavu pustoš. Kao
da je s nama gotovo, što je bilo, bilo je.
Tako se barem čini pogleda li se u većinu hrvatskih novina, zaviri u
domaći informativni TV program ili oslušne kakva radijska
politička emisija. O bivšem predsjedniku SDP-a i njegovoj
demisiji piše se više nego što se
nekad pisalo o veselom diktatoru Josipu Brozu, a o njegovim (ne)mogućim
nasljednicima više nego o svim Sanaderovim ministrima,
doministrima, podministrima, državnim tajnicima i tajnicama zajedno.
Novinari dnevnopolitičkih rubrika i emisija praktički ne spavaju već
tjednima, a žive na suhoj hrani pred ulazima u bolničke hodnike,
stranačke prostorije i stanove pretendenata na Račanov pusti tron. Na
ulice ih je istjerala glad za svježim informacijama, ali i paničan
strah koji je zavladao hrvatskom medijskom industrijom, a koji uglavnom
generiraju na smrt uplašeni medijski moćnici. Od straha su
izgubili glave i bez ikakvih kriterija navalili na javnost kao smrt na
život.
Da je istodobno pala vlada, raspao se parlament, na nekom se od svojih
besmislenih putovanja zagubio sam državni šef i Sava
poplavila Zagreb, ne bi se mogla objasniti tolika medijska
uznemirenost. S obzirom na to da je vidljivi uzrok opće bezglavosti po
redakcijama samo promjena na kormilu jedne oporbene stranke (s biračkom
podrškom od kakvih 20%), promatraču ne preostaje drugo nego
da potraži nevidljive razloge za cijelu fertutmu.
Ma tu, zapravo, i nema velike zagonetke. Hrvatska se medijska moć
jednostavno uplašila za svoje političko zaleđe. Kako zaleđe
dominantnog dijela domaće medijske moći nije u političkoj grupaciji
koja je trenutno na vlasti, premda, dakako, i s njom ima pakt o
suradnji, nego u političkoj ljevici, koju oduvijek predvodi SDP,
logično je što strah izaziva kriza na ljevici. Na strani
ljevice su interesi, ali i simpatije dobrog dijela medijskih moćnika
(vlasnici medija i njihovi opinion makeri), u ljevici je njihova
politička snaga (premda, dakako, nemaju ništa ni protiv
kompromisa s drugom stranom), u uspjehu ljevice i njihov je uspjeh, a
neuspjehu i vlastiti neuspjeh. Kolokvijalno rečeno, većina je
naših tiskanih i elektroničkih medijskih kuća slizana s
ljevicom. I normalno je da potres na ljevici trese i njih: strah od
raspada ljevice, strah je za vlastitu budućnost.
Ako je kome i bilo nejasno za koga tuče hrvatsko medijsko srce, sada se
razjasnilo. Ne samo da većina hrvatskih medija navija za ljevicu
(dakle, za političku manjinu, što stvara dramatične
teškoće u životu hrvatskog društva, ali to je već
druga tema) nego je s njom i sudbinski povezana, pa njezin mogući
raspad doživljava kao propast svijeta. Otud sva ta buka.
GOST SURADNIK
