Eto, ipak se može. Izbor zagorsko-krapinskog župana Siniše Hajdaša Dončića za ministra prometa na sretan je način prekinuo mučnu agoniju koju je prolazila Kukuriku koalicija s eksperimentom zvanim Zlatko Komadina. Na prvi pogled, nema velike razlike. Umjesto bivšeg župana, u ministarsku fotelju bit će doveden – bivši župan. Međutim tu prestaju sve razlike.
Od trenutka kad je rečeno da bi trebao postati ministar, za Komadinu je odmah bilo jasno da nema šanse napraviti baš ništa. Osim ako prvi mandat potroši na intenzivno učenje te mu se posreći drugi. Srećom za Hrvatsku i Komadinu, sada je očito da nećemo gledati tu tešku muku i patnju, koprcanje u ministarskoj fotelji. Podsjetimo na niz Komadininih gafova. Prvo je najavio 5000 ljudi viška u HŽ-u pa je to porekao. Imenovao uglednog gospodarstvenika dugog jezika, Vladimira Ferdeljija, za pomoćnika pa ga je zbog jezičavosti smjenjivao po hitnoj proceduri. Najavio je gradnju autoceste Rijeka – Žuta Lokva te je time, blago rečeno, iznenadio stručnu javnost i naljutio premijera. A veći dio opće javnosti već je prozreo težinu Komadinine nekompetentnosti. To što nije imao suvisao nadzor i kontrolu nad imenovanjima u HAC-u samo je bio garnirung priče o Komadininom ministrovanju. To što jučer Komadinin zamjenik Zdenko Antešić nije znao što točno potpisuje u ugovoru za koncesiju nad Zračnom lukom Zagreb samo je, nadajmo se, izdisaj tužnog Komadinina lika i djela koji je u pauzama bolovanja povremeno tumarao hodnicima moćnog Ministarstva. Najveća je tajna kako su i zašto su u Vladi tako dugo trpjeli tog depresivnog čovjeka.
E sad, Siniša Hajdaš Dončić? Sve suprotno od Komadine! Za razliku od Riječanina koji nikako nije uspijevao poroditi nikakav suvisao i logičan potez u stotinjak dana svojeg mandata, nekonvencionalni Zagorac počeo je voditi prometnu politiku zemlje a da još nije ni postao ministar. Primjerice, s Davorom Bernardićem dogovorio se o vođenju integrirane prometne politike. To je prva ozbiljna naznaka da istetovirani kajkavac s visokim smislom za hranu i ostale hedonističke užitke vrlo vjerojatno ima i instinktivnu viziju prometne politike zemlje. Naime, izuzetno je osvježavajuće saznanje da nam budući ministar prometa neće autistično gurati velike i skupe cestovne projekte, nego mu je odmah jasno da je puno više toga u fine tuningu. Konkretno, kroz “integriranu prometnu politiku” Zagreba i županija u Hrvatsku se iz EU fondova može povući zaista velik novac; sve skupa više od milijardu kuna! A upravo takvi projekti osigurat će ljudima višu kvalitetu života, za razliku od autocesta kojima se većina građana proveze jedanput godišnje.
Nadalje, teško da je koincidencija da je odmah nakon objavljivanja informacije o imenu novog ministra krenula inicijativa HAC-a za obnovu legendarne stare zagorske ceste. Upravo je orijentacija na lokalne i državne ceste ključna poruka gospodina Hajdaša Dončića u prvom intervju prije dolaska u Ministarstvo. Logične su i njegove poruke da će mu glavni ministarski izazov biti Hrvatske željeznice. Poruke o podizanju kvalitete cesta prema hrvatskim toplicama kao generatorima gospodarskog razvoja te najava gradnje ceste kroz zaleđe Neuma također govore da smo možda dobili čovjeka koji malim, ali sigurnim koracima može odvesti domaću prometnu politiku na razinu visokih europskih standarda.
Konzervativniji stanovnici Lijepe naše možda se čude – što je tom Hajdašu Dončiću da je uzeo ženino prezime (u pojedinim regijama možda se pitaju je li to uopće dopušteno), ali zasada je šarmom, prisnošću i optimizmom kojim zrači pokazao da je s njime baš sve u najboljem redu. Još da Milanović nije pustio Mršiću da postane sistemska greška u Podravki, u vladi bi imao dvojac vrlo agilnih sjevernjaka.
