Iz onoga što su već dosad jedan o drugome izgovorili nedvojbeno je što Stjepan Mesić i Vice Vukojević misle jedan o drugom. Očito je da se ne podnose i da se ne mogu smisliti. Premda to nije lijepo, legitimno je.
Da će na Vukojevićev “škorpionski ubod” o nestanku munchenskog novca Mesić odgovoriti i otrovnije, moglo se očekivati. Ali da je pretjerao, da je prevršio ne mjeru dobra ukusa nego i svaku mjeru, svjedoči i javno čuđenje, razočaranje i kritika, koje su u povodu Mesićeve najnovije “retoričke bravure” izrekli i Sanja Sarnavka, Ivo Banac i Žarko Puhovski.
Zamjerile su mu osobe za koje se ne može reći da su mu nesklone, da imaju nešto protiv njega, a usto i osobe koje sigurno nisu sklone Vici Vukojeviću. Zasmetao im je, kao i mnogim drugima, rječnik neprimjeren boljem odgoju, a pogotovo neprimjeren predsjedniku države.
Da građanin Stipe Mesić u nekom kafićkom društvu kaže, u povodu priča o silovanju aludirajući na Vukojevićev izgled, da bi teško bilo naći ženu koja bi mu se dragovoljno podala, možda bi to izazvalo smijeh i mrsne primjedbe kafićkog društva. No, kada to javno kaže predsjednik države, onda to iznova nužno izaziva i nevjericu i zaprepaštenje, pa i bljutav okus.
Mesiću nije prvi put da o nečemu ozbiljnom govori govorom kafića. Njemu je to ostala manira i nakon što je svoju domišljatu predizbornu sintagmu o “građaninu-predsjedniku”, odnosno “predsjedniku-građaninu”, uspješno pretvorio u lik neformalnog i mnogima, upravo zbog toga, simpatičnog predsjednika. No postavši predsjednikom Hrvatske, Stjepan Mesić očito nije riješio “problem identiteta”, tj. gdje prestaje građanin Stipe Mesić, a gdje počinje predsjednik Stjepan Mesić.
To što Stjepan/Stipe Mesić teško dijeli šaljivca Stipu Mesića iz zagrebačkog Charlieja od Stjepana Mesića, predsjednika RH, zapravo je manje njegov problem nego naš. Nije on predsjednikom postao državnim udarom. Čovjek je dva puta izabran slobodnom voljom građana. Ako to više govori o nama nego o njemu, onda ministarski put nedavno “odstrijeljenog” Ivice Kirina nemjerljivo više govori o onima koji su ga ministrom smislili.
Do tada smo samo znali, jer smo se još od prve višestranačke vlasti osvjedočili, da kod nas ministrom doista može biti svatko. Uvijek je bilo i nestručnih i nesposobnih. Pa i bedaka kojima je stranačka poslušnost bila najveća kvalifikacija. Ali da će ministar samoga sebe simbolički ustrijeliti u lovu, u koji će odvesti i nekoga koga su mu ostavili nadzirati, to je izvan svake pameti!
Što se Ivica Kirin od ministra pretvorio u lovca, koštalo ga je ministarske fotelje. To pak, što se Stjepan/Stipe Mesić opet oglasio kao Stipe ili Stipa iz kafića, neće ga koštati ništa. Jer, on valjda jedini u Hrvatskoj i kao predsjednik i kao građanin bez ikakvih ozbiljnih posljedica može reći svašta, a da mu se ne dogodi ništa.
To što je “ustrijelio” Vukojevića, bit će mu sigurno manje zamjereno nego Kirinu, koji je odstrijelio vepra! Kada se engleski tabloid u povodu neke (ljubavne) afere narugao tadašnjem, očito mu nesimpatičnom ministru vanjskih poslova Robinu Cooku, koji, kao ni Vukojević, nije filmski ljepotan, napisavši ispod njegove slike: “Biste li spavali s ovim čovjekom?”, neki su se sigurno snebivali, a mnogi sigurno guštali.
Nakon što su pročitali što je Mesić rekao o Vukojeviću, bilo je sigurno i jednih i drugih. U kulturno naprednijoj, a demokratski razvijenijoj zemlji, legitimnim bi bilo pitanje: Je li Stjepan Mesić engleski tabloid ili hrvatski predsjednik? U Hrvatskoj je očito istodobno moguće oboje.
