Neki dan vraćao sam se s prijateljem automobilom iz Sarajeva. Na cesti M17 u Grabovici naišli smo na radove. Radnici su završili posao za taj dan, a velike strojeve su ostavili na cesti, tako da se vozilo samo jednim trakom.
Semafori su bili postavljeni s obiju strana da reguliraju promet. Kad smo mi došli do semafora, upalilo se crveno svjetlo. Zaustavili smo se. Radnik je vukao dva velika lanca k semaforu. Zatim je lancima omotao semafor i privezao ga uz branik. Na brzinu sam izletio iz automobila i upitao ga zašto debelim lancima veže semafor. Odgovorio je: Gdje vi živite? Za pola sata bi nestalo semafora i možeš zamisliti koja bi bila gužva, a možda i prometna nesreća.
- Ma što će mu semafor? - upitao sam. - Ne znam što će mu semafor, samo znam da su nam ukrali već dva u sličnim situacijama! - Tko krade semafore? - Ne znam tko krade, ali, gospodine, lopov nema ni nacije ni vjere - odgovorio je radnik.
Kakav je život u zemlji u kojoj se i semafor krade? Nije dobro zaključiti, ali moglo bi se reći: kad se krade semafor, onda se sve krade. Nalazimo se u sredini liturgijskog vremena kojeg zovemo došašće. Došašće je vrijeme pripreme za Božić.
Slavljenjem došašća želimo reći da mi još jednom proživljavamo težnju za Božjim dolaskom i obraćenjem koje taj događaj pripravlja! Što bismo mi, katolici mogli zajedno pridonijeti ovom prostorima u došašću? Dobro bi bilo kad se barem semafori ne bi morali vezati lancima zbog nas, katolika.
