Statistika je točan zbroj netočnih podataka. A može i obrnuto. Ovaj tjedan upravo statistika služi da se svi političari proglase pobjednicima. Svatko je zbrojio što mu paše i usporedio s onim što mu ide u korist. Birači su svoj glas dali na pet listića – za župana, (grado)načelnika, skupštinu, vijeće i mjesni odbor i svatko je imao prostora naći svoju nišu u kojoj će biti gazda. Pobjednici su i HDZ i SDP i HNS i HSS... HDZ se kočoperi pobjedom brojeći osvojene županije, SDP pobjedničke lovorike traži u gradovima, HNS i HSS su osvojeno usporedili s poražavajućim rejtinzima koji im nisu mnogo obećavali. Neki broje osvojene glasove, neki osvojene mandate, neki općine, neki vijećnike... Jedino Hrvatski laburisti nisu uspjeli smisliti matematiku koja bi im išla u prilog, osobito ako se sjete dosadašnjih anketa popularnosti.
No iako dio ljudi tradicionalno glasuje ideološki i ni mrtvi ne bi dali glas nekoj stranci i taj se moto često istopi na lokalnim izborima. Ljudi stvaraju politiku, a u mikrosredinama ih poznaju i biraju njih, a ne stranku. Čak i u gradovima, izuzme li se Zagreb gdje je teško osobno doprijeti do pojedinačnih građana, većina se ljudi poznaje posredno ili iz viđenja. Makar znaju pokoji osobni trač o kandidatu. Zato se, primjerice, HNS ne treba čuditi kad im kandidat uđe u drugi krug u Benkovcu i Vrliki ili HSS kad dobije pet vijećnika u Istri jer su ljudi birali sugrađane u koje polažu nadu, a ne stranku.
