Ovo je prvi put da vojni udar u Turskoj nije uspio. Možda razlog leži u tome da puč nije imao sekularne obrise kao dosadašnji koji su mahom bili uspješni. Naime, ako iza pokušaja vojske da zbaci Erdoğana doista stoji turski klerik i disident Muhammed Fethullah Gülen, onda se ne radi toliko o intervenciji vojske da zaštiti sekularnost države koliko o osobnom motivu. Erdoğan jest islamist, ali Gülen, turski Soros, još je radikalniji iako ga Zapad doživljava kao umjerenijeg islamista od Erdoğana.
Stoga bi bilo vrlo neizvjesno u kakvom bi se političkom okviru našla Turska da je puč uspio: osim udara na demokraciju, to je mogao biti i dodatni udar na sekularnost države. Ako je to ipak bila sekularna pobuna, onda je bila brzopleta, neorganizirana, doslovce traljava.
Nije veliko iznenađenje
No ovaj vojni udar nije toliko iznenađujuć koliko su mnogi analitičari u noći s petka na subotu isticali. Nakon bombaškog napada u Ankari 11. listopada prošle godine, u Večernjem listu autor ovog teksta napisao je doslovce sljedeće: “Turska je u kaosu i pitanje je kako će se u cijeloj situaciji ponašati vojska koja je od šezdesetih godina tri puta rušila vlade. Iako je Erdoğan smijenio većinu kemalističkih generala i postavio svoje ljude, vojska uvijek ima svoju filozofiju. Jer ne tako davno u Egiptu je isto bio kaos, a predsjednika Mursija srušio je upravo čovjek kojega on sam postavio, general Al Sisi.”
Jedan od motiva neuspjelog puča mogao bi biti pokušaj zaustavljanja podjela u društvu koje je izazvao sadašnji predsjednik Erdoğan. On je sušta suprotnost Mustafi Kemalu Atatürku koji bio osnivač i ujedinitelj nacije. Atatürk je stvorio državu od krhotina Otomanskog Carstva, on je bio vođa, ratnik, revolucionar, fakin koji je beskompromisno vodio zemlju prema Zapadu i prosperitetu. Ne samo da je proveo agrarnu i obrazovnu reformu, on je suštinski promijenio Tursku.
Uveo je obvezu da svaki Turčin mora imati prezime, nametnuo latinicu, odbacio islamski zakonik i stvorio moderno građansko zakonodavstvo, uveo gregorijanski kalendar, zabranio nošenje feredže i fesa, dao pravo glasa ženama... Išao je dotle da je iz ustava izbacio islam kao državnu religiju i zabranio hodžama da u džamijama mole na arapskom jeziku – morali su to činiti na turskom. On je znao da nema mjesta za islamiste u vladi jedne tolerantne i demokratske države, ali nije mogao znati da će ga, manje od stoljeća nakon što je stvorio republiku, naslijediti čovjek čija je očita namjera pregaziti njegovu ostavštinu.
Novinari u zatvorima
Dakle, dok je Atatürk naciju ujedinjavao, Erdoğan ju je raskolio. Brojne reforme, pogotovo one vezane uz religiju, Erdoğan vraća u razdoblje Otomanskog Carstva. Čak su se i na čisto ljudskoj razini razlikovali: poznato je da je Atatürk volio zaviriti u dno boce – obožavao je rakiju i umro od ciroze jetre, dok se sadašnji predsjednik grozi alkohola i namjerava ga eliminirati iz javnog života Turske. Erdoğan je moderni diktator koji smjenjuje sekularne generale, suce, uređuje TV programe, zatvore puni novinarima i Kurdima te istodobno iza sebe ima vrlo mali broj intelektualaca koji ga podržavaju.
Dva različita čovjeka u dva različita vremena, jedan suvremen koji je živio prije sto godina, drugi mentalno duboko u prošlosti, a živi danas. Jedan je stvorio modernu državu i vojsku, ovog drugog vojska je pokušala srušiti, možda baš zato da ne sruši republiku.
Jel ce sad na tv biti vise ili manje turskih serija,mene samo to zanima