Duhovna oporuka! Upravo tako nazvali su posljednju knjigu pape emeritusa Benedikta XVI. „Posljednji razgovori“, koja će sutra premijerno biti predstavljena u svijetu, a u Hrvatskoj zahvaljujući nakladničkoj kući Verbum iz Splita, koja je Večernjem listu ekskluzivno ustupila neke njezine dijelove.
„Posljednji razgovori“ su knjiga-intervju s Peterom Seewaldom, u kojoj prvi put u povijesti jedan papa pravi bilancu svojega pontifikata i svojega života. U prisnu i dirljivu razgovoru papa emeritus prvi put govori i o poteškoćama, osjećajima i teškim trenucima koji su prethodili njegovu odreknuću od službe te ujedno s iznimnom iskrenošću odgovara na pitanja o svojemu javnom i privatnom životu: o uspješnoj teološkoj karijeri, prijateljstvu s Ivanom Pavlom II., sudjelovanju na Vatikanskomu saboru i o izboru za papu, o nastojanjima da počisti “prljavštinu u Crkvi” (skandalu pedofilije među svećenicima, gej lobiju u Vatikanu, aferi Vatileaks), o svojemu nasljedniku papi Franji i odnosu s njime – kažu u Verbumu koji je odabran za objavljivanje hrvatskoga izdanja pa će toga istoga dana započeti i svjetska prodaja knjige u svim zemljama u kojima je prevedena, uključujući i Hrvatsku.
Na pitanje Petera Seewalda o tome kakve su mu misli bile kada se njegov nasljednik pojavio na balkonu bazilike svetog Petra, osobito jer je tada bio odjeven u bijelo, papa emeritus je rekao da je to bila „njegova stvar, i mi smo bili bijeli“.
– On nije htio imati na sebi mozettu. To me uopće nije dirnulo. Ono što me je veoma dirnulo bilo je to da me htio nazvati još prije nego što je otišao na balkon, ali me nije dobio jer smo upravo gledali televiziju; kako se molio za mene, trenutak sabranosti, zatim srdačnost kojom je pozdravio ljude tako da se iskra odmah zapalila. Njega nitko nije očekivao. Ja sam ga, dakako, poznavao, ali nisam pomišljao na njega tako da je to za mene bilo veliko iznenađenje. Ali odmah me osvojio način kako se s jedne strane molio, a s druge strane govorio ljudima od srca.
Odakle ste ga poznavali?
S posjeta ad limina i iz korespondencije. Upoznao sam ga kao vrlo odlučna čovjeka, nekoga tko je u Argentini vrlo odlučno govorio: to će se dogoditi, a to se neće dogoditi. Ovaj vid srdačnosti, posve osobna obraćanja ljudima, nisam doživio na taj način, to je za mene bilo iznenađenje.
Vi ste računali s nekim drugim?
Svakako, da, ne s nekim određenim, ali s drugima, da.
U svakom slučaju, Bergoglio nije bio među njima?
Ne. Nisam mislio da je on među užim kandidatima.
Iako se kaže da je on, kako je već rečeno, u prethodnoj konklavi, pokraj vas, bio jedan od favorita?
To je točno. Ali ja sam mislio da je to prošlo. Ništa se više nije čulo o njemu.
Radost zbog ishoda izbora?
Kada sam čuo ime, u početku sam još bio nesiguran. Ali kada sam vidio kako je s jedne strane govorio s Bogom, a s druge strane s ljudima, uistinu sam bio radostan. I sretan.
Da još jednom utvrdimo: ne može se, dakle, reći da vam je znanje ili slutnja o tomu tko će biti vaš nasljednik olakšala povlačenje?
Ne. Kardinalski je zbor slobodan i ima svoju vlastitu dinamiku. Ne može se unaprijed reći tko će na koncu biti izabran.
Kada se kaže da dragi Bog svakoga papu pomalo ispravlja u njegovu nasljedniku – u čemu vas ispravlja papa Franjo?
(Smijeh.) Da, rekao bih: izravnim obraćanjem ljudima. To je, mislim, vrlo važno. To je i papa promišljanja. Kada čitam apostolsko pismo Evangelii gaudium ili intervjue, vidim da je misaon čovjek, netko tko se duhovno suočava s pitanjima vremena. Ali istodobno i netko tko se vrlo izravno obraća ljudima budući da je navikao uvijek biti među ljudima. To da ne stanuje u Apostolskoj palači, nego u Santa Marti dolazi odatle što uvijek hoće biti okružen ljudima. Rekao bih da se to može postići i gore (u Apostolskoj palači), ali pokazuje nov naglasak. Možda ja doista nisam bio dovoljno među ljudima. I onda, rekao bih, tu je i hrabrost kojom dotiče probleme i traži rješenja.
Nije li vam vaš nasljednik možda malo previše impulzivan, previše ekscentričan?
(Smijeh.) Svaki čovjek mora imati svoj temperament. Netko je možda pomalo suzdržan, drugi je možda malo dinamičniji nego što smo zamišljali. Ali držim dobrim da on tako izravno prilazi ljudima. Dakako, pitam se koliko dugo on to može izdržati. Jer svake srijede pružiti ruke dvije stotine puta ili više, i tako dalje, to traži puno snage. Prepustimo to dragomu Bogu.
Dakle, vi nemate problema s načinom njegova nastupanja?
Ne. Naprotiv, držim to dobrim, da.
Stari papa i novi papa sada stanuju čak na istomu zemljištu, nekoliko stotina metara udaljeni jedan od drugoga. Svojemu nasljedniku uvijek stojite na raspolaganju, kaže se. No traži li se doista vaše iskustvo, vaš savjet?
Općenito za to ne postoji povod. On mi je glede stanovitih stvari uputio neka pitanja, i za onaj intervju koji je dao za Civiltà Cattolica. Dobro, to činim, dakako, izjašnjavam se. Ali, sve u svemu, veoma sam radostan što me se u pravilu ostavlja na miru.
Papa Benedikte, vi ste pedesetih godina pretkazali golem gubitak vjere u velikim dijelovima Europe. Zbog toga su vas nazivali pesimistom. Danas se vidi kako se obistinilo vaše viđenje “male Crkve” koja gubi mnoge svoje povlastice, koju se napada i oko koje će se u užemu smislu okupljati sve manje vjernika.
Doista, da. Rekao bih da dekristijanizacija ide dalje.
Kako danas vidite budućnost kršćanstva?
Da više nismo istovjetni s modernom kulturom, da kršćanska oblikovna osnova više nije presudna, to je očito. Danas živimo u pozitivističkoj i agnostičkoj kulturi koja se prema kršćanstvu sve više pokazuje netolerantnom. Utoliko zapadno društvo, Europa svakako, više jednostavno neće biti kršćansko društvo. Tim više će se vjernici morati truditi da i dalje oblikuju i nose svijest o vrednotama i o životu. Važna će biti odlučna vjera pojedinačnih zajednica i mjesnih Crkava. Odgovornost postaje veća.
Što biste nakon pontifikata rekli: koji je njegov nazivnik, njegovo temeljno obilježje?
Rekao bih da Godina vjere to dobro izriče: novo ohrabrenje za vjeru, život iz središta, iz onoga dinamičnoga, ponovno otkrivanje Boga, ponovno otkrivanje Boga u Kristu, dakle ponovno nalaženje središnjega značenja vjere.
Mislite li da ste kao papa posljednji iz stare ere ili prvi nove ere?
Rekao bih: između tih vremena.
Kao most, neka vrsta poveznice između svjetova?
Ja više ne pripadam staromu svijetu, ali ni novi nije još stvarno tu.
Je li izbor pape Franje možda vanjski znak prekretnice vremena? Započinje li s njime definitivno nova era?
Vremenske se razdiobe uvijek spoznavalo tek kasnije, da tu počinje srednji vijek ili da započinje novi vijek. Tek se poslije vidi kako su kretanja protekla. Zato se sada ne bih usudio tako kazati. Ali očito je da Crkva sve više izlazi iz staroga europskog životnog sklopa i zadobiva novi lik, u njoj žive nove forme. Poglavito vidimo kako napreduje dekristijanizacija Europe, da u Europi kršćanstvo sve više nestaje iz javnoga okvira. Utoliko Crkva mora naći nov način prisutnosti, mora se promijeniti njezin način prisutnosti. U tijeku je smjena razdoblja. No u kojoj se točki točno može reći: tu počinje jedno, tu drugo, to se još ne zna.
Poznajete Malahijino proročanstvo. On je u srednjemu vijeku donio popis papa koji će još uslijediti i pretkazao kraj vremena, u najmanju ruku kraj Crkve. Prema ovomu popisu papinstvo završava vašim pontifikatom. Je li to tema za vas, može li doista biti da ste vi posljednji u nizu papa kakve smo do sada poznavali?
Sve može biti. Vjerojatno je ovo proroštvo nastalo u krugovima oko Filipa Nerija. A on je jednostavno spram protestanata, koji su tada govorili o tomu da je papinstvo na kraju, beskrajno dugom listom dolazećih papa htio pokazati: ne, nije na kraju. No iz toga se ne mora zaključivati da stvarno prestaje tada. Njegov niz još uvijek nije bio dovoljno dug.
Postoji li u vašemu životu jedna sekunda kada se čovjek pita nije li sve što o Bogu vjerujemo ipak samo ideja? Hoćemo li se jednoga dana probuditi i morati reći: da, prevarili smo se?
Naravno da se u čovjeku uvijek iznova javlja pitanje: “Je li to doista utemeljeno?” Ali ja imam i tako mnoga konkretna iskustva vjere, iskustva o Božjoj prisutnosti te sam naoružan za takve trenutke i oni me ne mogu zgaziti.
A velikih sumnji nikada nije bilo? Na primjer, u vašoj mladosti, u vrijeme dok ste studirali?
Tu najmanje. Tada je Crkva još bila tako životna, tada je sve to bilo još tako jednostavno i izravno, istinito i pomireno. Ne, tek kasnije, kada se svijet raskomadao, a kršćanstvo, sama Crkva, kao da više nisu znali tko su. No uvijek sam odolio sumnjama, Bogu hvala.
Knjigu će biti moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare od 9. rujna, a više o njoj možete saznati na OVDJE.
>>Bog nam je podario vrt izobilja: Papa poziva kršćane da spase onečišćeni planet
Idem vec sutra kupiti.