Za ovaj čaj koji pijemo možemo prehraniti petero siročadi u Indiji – rekla nam je Ivana Nikolić, jedna od troje mladih Zagrepčana koji su početkom godine krenuli put Indije kako bi pomogli tamošnjoj djeci.
– Iako je prošlo više od mjesec dana otkako smo se vratili u Zagreb, prizori izgladnjele, bose i gole djece još su mi pred očima. Ovaj je svijet okrutan. Ta djeca ne trebaju puno... samo je malo dovoljno da bi bila sretna. I da svatko od nas dade samo jednu kunu, koliko bismo djece mogli spasiti – govori Ivana koja je tijelom u Zagrebu, ali duhom i mislima još uvijek u Indiji.
Anitina priča
Ivana je sa svojom prijateljicom Jelenom Jelinić Mehkek i prijateljem, fotografom Vladom Cvirn, odlučili osnovati zakladu preko koje bi sakupljali pomoć za djecu Indije. U dvadeset dana boravka u Indiji prošli su Jaipur, gdje su posjetili uličnu kuhinju, skloništa za djevojčice i dječake, te vidjeli kako u mjestu postoji čak i besplatni telefon za pomoć djeci s ceste. Posjetili su mjesto Pushkar , zatim Sabka Ghar, seoce u džungli, u blizini Rishikesha, zatim Himalaju gdje su posjetili mjesta Guptakashi i Triyuginarayan, mjesta gdje su škole, te mjesto Kedarnathu gdje je bila velika poplava s tisućama mrtvih i mjesto Ghaziabad.
– Točnih podataka o broju djece s ceste u Indiji nema, a procjenjuje se da ih je od 10 do 25 milijuna. Mnoga od njih ne dožive ni punoljetnost, neka su uvučena u podzemlje kriminala i prostitucije, doživotno osakaćena u svrhu uspješnijeg prosjačenja, mnoge od njih vlastite obitelji odmalena iskorištavaju za rad, a neka su, spletom životnih tragedija i prirodnih katastrofa, ostala bez roditelja i domova prepuštena sama sebi – govori Ivana napominjući kako je različitih životnih priča, ozbiljnih i teških na stotine.
-Ovo su priče o djeci i ponekom odraslom pojedincu od kojih su neki uplašeni i bespomoćni baš poput djece, dok se drugi otvorenog srca svaki, baš svaki dan bore kako bi djeci s ceste, bez hrane, roditelja i krova nad glavom, osigurali egzistenciju. Unatoč brizi i trudu altruističnih pojedinaca i volontera, mnoga djeca ne uspijevaju prevladati traume koje su doživjeli, mnoga nemaju šanse nastaviti obrazovanje zbog nedostatka novca koje svako pojedino sklonište, dom ili organizacija te vrste ima, jer uglavnom ovise o donacijama. Saint-Exupéry-jev Mali princ bio je u pravu kad je rekao da djeca moraju mnogo toga praštati odraslima. A ipak, lica i srca ove djece, prema nama odraslima su nasmijana i otvorena. Često će vam s osmjehom reći, sve je moguće u Indiji, naglasila je Jelena priznajući kako je nju i njezine prijatelje najviše dirnuo posjet i druženje sa gipsyma.
– Iako je grad Pushkar jedan od najstarijih indijskih gradova, okružen pustinjom i poznat po brojnim festivalima i hramovima u kojem u stalnom žamoru žive svećenici i beskućnici, brojni prodavači tekstila i nakita, te neizostavne krave i lukavi majmuni koji vas vrebaju s krovova kuća, istovremeno je i miran i bučan, harmoničan i nemilosrdan, jedan od onih gradova koji ostaju dugo u vama nakon što iz njih odete – govorila je Ivana priznajući kako joj se i dan danas izmjenjuju slike djece pred očima koje su joj se zasjekle u pamćenje.
Mnogi nisu svjesni u kakvim blagodatima žive, a pričaju o siromaštvu. Treba otići u Indiju i vidjeti pravo značenje riječi siromaštvo i neimaština
volonterka
– Danas na svakom koraku slušamo priče o siromaštvu i neimaštini. Vjerujte mi, mnogi nisu svjesni u kakvim blagodatima žive, a pričaju o siromaštvu. Treba otići u Indiju i vidjeti pravo značenje riječi siromaštvo i neimaština – kazala je Ivanina prijateljica Jelena Jelinić Mehkek.
Za vrijeme boravka u Pushkaru posjetili su Anitu, mladu ženu koja im je ispričala o svojoj vječnoj borbi za opstanak. Na prvi pogled nasmijana i ponosna, Anita otvoreno govori o svom životu.
Udovica je i majka dječaka od dvije i pol godine, a u svoju dob nije sigurna, misli da ima devetnaest, možda i dvadeset godina. Poštujući kulturu u kojoj je rođena i u kojoj živi, za nju drugi brak ne dolazi u obzir, ni unutar tzv. gipsy zajednice, a izvan nje još manje. Najbolja prijateljica, sestra, majka i životni oslonac joj je tridesetpetogodišnja Gita, koja se o svojih petero djece manje-više brine sama. Sama zato što, iako je udana, nema čvrst oslonac u suprugu, koji većinu vremena izbiva van naselja. Pričajući o svom životu, Anita i Gita ponosno naglašavaju da ne prose. One su umjetnice. Za život svoje djece i za sebe zarađuju plesom, oslikavanjem, izradom i prodajom nakita. Međutim, nakon intervencija lokalne policije i zabrane izvođenja tzv. gipsy performansa sve teže pronalaze načine kako zaraditi i prehraniti obitelji.
– Zastrašujuće je bilo slušati kako je Anita završila i u zatvoru zbog crtanja kane jednoj turistici na cesti. Nakon nekoliko dana u zatvoru i kazne od 5000 rupija (oko 500 kuna), bila je oslobođena. Tih 5000 rupija njima je pravo bogatstvo jer se od tog iznosa može kupiti dovoljno hrane da se dva tjedna prehrani njihova zajednica, njih četrdesetak.
Sada, jedino što im preostaje je da turiste koje upoznaju na cesti, a koji žele doživjeti ljepotu gipsy kulture, pokušaju dovesti u svoj kamp. Obje žive u šatorima, vanjsko ognjište na kojem kuhaju dijele s ostatkom zajednice, a dječje igralište je pustinja i željeznička pruga u blizini. Djeca, polugola i bosa, nasmijana od uha do uha, otvorite li se prema njima, prihvatit će vas u trenutku i više se od vas neće odvajati. Plesat će s vama, igrati se s vama i dati vam ljubav, kakvu samo djeca znaju. Pričajući o djeci, Anitine oči naglo postaju ozbiljne.
Ne vidi budućnost za svog malog sina. Ne može ga prehraniti, pružiti mu čvrst krov nad glavom, školovati ga. Dani su većinu godine nesnosno vrući, a noću Anita spava svega nekoliko sati jer mora održavati vatru koja ih grije. Naime, ljeti se prosječna temperatura kreće od 25°C do 45 °C, zimi se prosječna dnevna temperatura s 22 °C noću spušta i do 3 °C, a hladni zimski pustinjski vjetar pruža osjećaj još nižih temperatura. Zbog takvih teških životnih uvjeta, većina njihove djece je stalno bolesna. Imaju problema s plućima, kožom i očima zbog pustinjskog pijeska, a adekvatnu medicinsku pomoć moraju platiti. Javne bolnice, kaže Anita, ne žele primiti gipsye, pa se moraju obratiti privatnim liječnicima, naravno, ukoliko imaju novca u tom trenutku. Pustinja je nemilosrdna, kaže Anita. Jedina mogućnost koju vidi, je da skupi novac za putovnicu i vizu i na nekoliko mjeseci pobjegne negdje daleko. Negdje, gdje će svojim plesom uspjeti zaraditi dovoljno za život, barem na neko vrijeme.
Čim se spomene glazba i ples, Anitine oči opet se smiju. Za nju to nije samo izvor prihoda. Za nju je to način života. Iako su gipsyji 'ispod' najniže kaste u Indiji i kao takvi su do kraja obezvrijeđeni, otvorenost srca, gipsy dušu i njihovu umjetnost im nitko ne može oduzeti, istaknula je Jelena.
Akcija za doniranje
– Nas troje je išlo tamo s ciljem da snimimo materijale koji bi nam pomogli da promoviramo volontiranje, doniranje, sponzoriranje i posvajanje djece iz Indije. Mnogi znaju za stanje u Africi, a malo njih zna za ono u Indiji – milijuni djece žive na cesti, milijuni njih su prisiljeni raditi od malih nogu, zlostavljani su, uvučeni u prostituciju... Posjetili smo četiri organizacije u četiri grada, te organizacije sastoje se od lokalnih ljudi koji volontiraju od jutra do sutra, vlada im gotovo ništa ne pomaže, ovise o donacijama i trebaju bilo kakvu pomoć. Planiramo napraviti prodajnu izložbu mojih fotografija, održati neka predavanja po fakultetima, a vezano uz volontiranje i dati sve od sebe kako bismo pomogli toj djeci – kazao je fotograf Vlado Cvirn.
Svi zainteresirani za volontiranje, doniranje ili neki drugi vid pomoći mogu se javiti na e-mail adresu: for.children.smile@gmail.com .
Ostale priče Jelen, Ivane i Vlade iz Indije možete pročitati OVDJE.
ko da su u cigan maloj, imaš neki dinar, bate? a posle deset min duva lepak a nema ga ko moja cipela...