Nakon velikih dogodovština poput ove koja se krajem tjedna odigrala u australskom gradu Brisbaneu, nameće se pitanje ima li od svega toga ikakve konkretne koristi? Laik koji se ne razumije u globalnu politiku i ekonomiju, čovjek koji razmišlja normalno i logično, odluke sa summita G20, koji okuplja 19 najjačih ekonomija na svijet u i Europsku uniju, sigurno će odluke donesene na ovome smatrati izuzetno važnima, nečim što bi moglo zaista donijeti promjenu nabolje. No kada se skine sjajna glazura i prizori na kojima se svjetski lideri grle s koalama, ostaju samo obećanja za koja nitko ne zna hoće li se ostvariti ili će svi sudionici zaboraviti na njih u trenutku kada se ukrcaju u zrakoplov i krenu kući.
Dogovorili su oni prošloga vikenda čitav niz jako zanimljivih i korisnih stvari – učinit će sve da u idućih pet godina svjetsko gospodarstvo naraste za najmanje 2 posto, intenzivno će se boriti protiv klimatskih promjena, učinit će banke sigurnijima, radit će na moderniziraju cjelokupne infrastrukture, borit će se protiv onih koji pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, ali i protiv ebole! Zaista impresivno! Kada bi sve to u idućih pet godina ostvarilo, ovaj naš planet napravio bi veliki korak prema tome da postane bolje mjesto za život većine stanovništva. No iskustva govore da 99 posto tih obećanja treba objesiti mačku o rep.
Iako su se "obvezali" da će se boriti protiv klimatskih promjena, oni nisu dogovorili nikakve konkretne brojke, ciljeve i rokove pa zapravo ne postoji obaveza zato što se i ne zna što bi svaki pojedini član trebao učiniti. Klimatske promjene imaju utjecaj na život na cijelom planetu, no ipak postoje bitne razlike između Afrike i Njemačke. U Njemačkoj će se dogoditi poplava, a štete će sanirati i nadoknaditi što država, što osiguravajuća društva. No u Africi izravno ugrožavaju živote, i to milijune njih. U Hrvatskoj ćemo biti ljutiti zato što je zbog loše sezone med poskupio sa 50 na 80 kuna, no u nekoj afričkoj zemlji životi ljudi izravno ovise o urodu koji je već sada zbog klimatskih uvjeta bitno smanjen. Osim toga, to su zemlje koje baš i nemaju novca da kupuju hranu na svjetskom tržištu.
Slično je i s ebolom. Da, jako lijepo zvuči da će bogate ili malo bogatije zemlje pomoći Africi da zaustavi umiranje od ebole. No nevolja je što nitko od lidera u Brisbaneu nije za tu svrhu stavio konkretnu sumu novca na stol! Također je više nego jasno da lideri koji su obećali da će raditi na obnovi infrastrukture ne kane to učiniti državnim novcem nego tu potpuno računaju na privatni sektor i kapital! Je li to račun bez krčmara ili čak naručivanje skupih jela i pića sa sviješću da to zapravo na želite platiti?
O razini apsurda govori i podatak koji je objavio summit L20, koji se paralelno odvijao u Brisbaneu, a koji je okupio lidere sindikata iz istih 20 zemalja. On tvrde da je globalni gospodarski rast od dva posto potpuno nerealan zato što počiva na nerealnim ekonomskim modelima koji se temelje na pretpostavkama gotovo potpune zaposlenosti, a da pri tome nema ni otvaranja novih radnih mjesta ni povećanja plaća.
Ovu čudnu skupinu prati čitav niz apsurda. Iako tvrde da okupljaju najbogatije i najuspješnije zemlje svijeta, među članovima nema ni Danske, koja daje najveći doprinos za razne projekte pomoći siromašnima, ili pak Norveške. Apsurd je i to što cijeli jedan kontinent (Afrika) nema čak ni simboličnoga zastupnika iako takozvane odluke ove grupacije mogu imati najveći (negativan) utjecaj upravo na taj kontinent.
I na kraju imamo Angelu Merkel, ženu kojoj je prokleto jasno kakav je to cirkus, pa se ona, za razliku od svojih smrtno ozbiljnih kolega, bacila na obilaženje pubova u Brisbaneu i snimanje selfieja s gostima. Ona je sve ono o čemu se govorilo odradila u stvarnosti pa je red da se malo zabavi.
Lideri G20 ___ Zamisljeni kao potreba da svijetom vlada moc novca iznad demoktacije.