Božićne jaslice nisu potpune ako u njima nema figura triju kraljeva: Gašpara, Melkiora i Baltazara,no ono što mi danas uzimamo kao nepobitnu činjenicu zapravo je jedna od najvećih enigmi Novoga zavjeta. Kraljeve, mage ili mudrace koji su s Istoka došli pokloniti se novorođenom kralju od svih evanđelista spominje samo Matej, a Luka, Ivan i Marko o njima nisu ostavili ni jedne riječi.
Kada se pažljivo pročitaju Matejeve riječi, tada postaje jasno da ni iz čega ne možemo zaključiti da su oni koji su se došli pokloniti Isusu u Betlehem bili kraljevi. On nam govori da ih je bilo više, no ne definira njihov broj. Ne znamo ni odakle su točno došli, kako su putovali, tko su oni uistinu... Premda ih danas nazivamo Gašparom, Melkiorom i Baltazarom, Matej ne spominje ni njihova imena. Nije čak jasno koliko je vremena prošlo između Isusova rođenja i poklonstva mudraca s Istoka.
Zna se da su ušli u kuću, gdje su našli Mariju i Isusa, ali i to da je kralj Herod nakon njihova odlaska dao ubiti svu djecu mlađu od dvije godine, pa mnogi procjenjuju da je Isus mogao biti u tom trenutku star između nekoliko dana i dvije godine. Bilo je tumačenja da se pohod mudraca dogodio iste zime kad je Isus rođen, pa su dva blagdana smještena blizu jedan drugome.
Ono što znamo jest da su malome kralju na dar donijeli smirnu, zlato i tamjan i da im je nakon poklonstva Bog u snu poručio da kući ne idu preko Jeruzalema. Tako su i učinili i o njima više nitko nikada ništa nije čuo.
Misteriozni posjetitelji s istoka toliko su tajnoviti da su se od najranijih kršćanskih vremena o njima raspredale različite priče i legende. U različitim zemljama dobivali su različita imena, a njihov je broj varirao od dvojice do dvanaestorice. Tek u srednjem vijeku učvrstilo se vjerovanje da su ih bila trojica i to isključivo zato što su Isusu donijeli tri dara. A što je logičnije od toga da je svatko od njih nosio po jedan dar.
Njihova imena Gašpar, Melkior i Baltazar duboko su ukorijenjena u zapadno kršćanstvo. Uz to je vezano vjerovanje da Gašpar dolazi iz Perzije, Melkior iz Indije, a Baltazar s Arapskog poluotoka. Enciklopedija Britannica navodi da se njihova imena prvi put spominju u jednom grčkom dokumentu iz Aleksandrije iz 5. stoljeća, a navodi se da se ta imena ponovno pojavljuju u jednom dokumentu na grčkom jeziku porijeklom iz Irske iz 8. stoljeća. Sirijski kršćani nazivaju ih Larvandad, Gusnasaph i Hormidas, etiopski kršćani nazivaju i ih Hor, Karsudan i Basanatera, a armenski kršćani znaju ih pod imenima Kagpha, Badadakharida i Badadilm. Sve do današnjega dana čak i ljudi koji ne čitaju Bibliji i nisu vjernici dobro poznaju priču o Isusovu rođenju i o pohodu kraljeva-mudraca.
Profesor teologije sa sveučilišta u Teksasu Brent Landau u istraživanju Vatikanske biblioteke naišao je na vrlo zanimljiv stari apokrifni tekst s naslovom „Otkrivenje maga". On sam kaže da je to vrlo bogat, složen i krajnje čudan tekst koji je u osnovi svjedočanstvo samih mudraca o tome kako se ispunilo proročanstvo koje su generacijama čuvali, kako se pojavila zvijezda koju su iščekivali i kako ih je ona vodila do Betlehema.
Priča se o tome kako oni dolaze s istočnog kraja svijeta i kako vjeruju da će se pojaviti zvijezda koja će najaviti rođenje Boga u ljudskom tijelu. Landau navodi kako gotovo da i nema spisa iz razdoblja prvih kršćana koji tako detaljno i tako živopisno opisuje te događaje o kojima evanđelist Matej govori oskudno i krajnje neodređeno. Taj rukopis opisuje i zvijezdu koju su mudraci iščekivali i navodi kako se u jednom trenutku ta zvijezda pretvorila u svijetleće dijete.
Iako sam tekst to dijete-zvijezdu na identificira kao Krista, iz onoga što o njemu govore magi, potpuno je jasno da za njih on doista jest Krist Spasitelj. Premda se oni raduju što se proročanstvo ispunilo, dijete im govori da je njegovo objavljivanje samo sitan dio objave svim narodima svijeta. Iz onoga što su magi govorili, profesor Landau zaključio je kako su oni duboko vjerovali da je Krist skriveno izvorište većine religija, ali i to da ostale religije zapravo ne postoje zato što ih Krist sve prožima. Tu on citira Isusovu rečenicu iz Ivanova evanđelja u kojemu Isus govori kako je on put, istina i život i kako Ocu nitko ne može doći osim kroz njega.
Tekst je napisan u osmom stoljeću na drevnom sirijskom jeziku, a magi sami sebe nazivaju stanovnicima polumitske zemlje Šir koja se nalazi daleko na istoku, što bi mogla biti Kina. I taj tekst govori o tome da je bilo više mudraca i da su svi oni potomci trećega Adamova sina Seta te da su pripadnici sljedbe koja vjeruje u tihu molitvu.
Na pojavljivanje zvijezde iz proročanstva i pojavljivanje Boga u ljudskom tijelu generacije mudraca čekale su tisuću godina. Iako je taj drevni spis vjerojatno nastao unutar neke vrlo zatvorene kršćanske zajednice na teritoriju današnje Sirije, on daje cijeli niz elemenata koji se sve do današnjeg dana spominju u pričama o mudracima-kraljevima.
Proroštvo o kraljevima koji će se doći pokloniti Mesiji nalazi se i u Psalmu 72: „Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari od Arabije i Sabe danak donositi, klanjat će mu se svi vladari, svi će mu narodi služiti."
Postoje i vjerovanja da su magi ili mudraci u Betlehem došli iz Perzije i da su bili pripadnici tamošnje zoroastrističke svećeničke kaste, da su bili moćni i bogati, da su se bavili astronomijom i astrologijom te da su kao iznimno bogati mogli donijeti djetetu Isusu darove koji su u to doba bili ono najvrednije što se moglo darovati. Točnije, to su bili darovi koji su se poklanjali kraljevima – mira je bila ulje koje se tradicionalno koristilo za pomazanje, tamjan je bio neka vrsta drevnog parfema, a zlato je bilo nešto što je imalo trajnu vrijednost.
No postoji i tumačenje koje darovima daje simbolična značenja. Tako je zlato simbol kraljevanja na zemlji, tamjana simbol božanstva, a mira, koja je ulje što se koristilo u balzamiranju, simbol smrti. U tom kontekstu zlato je bilo dar kralju, mira dar onome koji nije smrtan, a tamjan dar onome koji je Bog. U nekim tumačenjima zlato simbolizira vrlinu, tamjan molitvu, a mira patnju.
Ako su krenuli iz Perzije, put do Betlehema, dug oko 1200 milja, mogao je trajati i do godinu dana. Kada se tome pridodaju i pripreme za takav put na devama, postoje kalkulacije da oni, nakon što su ugledali zvijezdu i shvatili da im se proročanstvo ostvarilo, u Betlehem nisu mogli stići prije Isusova prvog rođendana, a možda i poslije.
Postoji i priča o povratku maga u njihovu zemlju. Nakon što im je Bog u snu rekao da ne idu kroz Jeruzalem, oni su vjerojatno krenuli kući preko Jordana. Postoji i legenda iz 6. stoljeća koja kazuje da ih je poslije povratka kući apostol Toma krstio i da su oni učinili puno u širenju Isusova nauka u svojoj zemlji. Njihovi posmrtni ostaci navodno su pronađeni u Perziji, a u Carigrad ih je donijela sv. Helena, majka cara Konstantina Velikoga, rođena sredinom 3. stoljeća. Poznata je kao Helena križarica, koja je u Svetoj zemlji sudjelovala i u pronalasku Isusova križa.
Te relikvije navodno su premještene u Milano u 5. stoljeću, a zatim su godine 1163. premještene u Köln, u tamošnju katedralu Sveta tri kralja gdje se i danas štuju. I Marco Polo piše da su mu u gradu Savehu nedaleko od današnjeg Teherana pokazali tri groba u kojima su bili pokopani biblijski mudraci.
„U Perziji, u gradu Sabi, iz kojega su trojica maga krenuli na svoj put, u koji su se vratili, pokazali su mi tri monumentalna groba koji se nalaze jedan pored drugoga i u kojima su oni pokopani. Nad njima je velika četvrtasta građevina, lijepa i dobro održavana. Njihova tijela su neraspadnuta, može se vidjeti da su imali dugu kosu i brade", piše Marco Polo.
No za sve nas, kao i za brojne kršćane u dva tisućljeća kršćanstva, više od svega ti su mudraci simbolizirali objavu Isusa svim nežidovskim narodima, kojima su i sami mudraci pripadali. Oni su simbol bogojavljenja, oni su nam, slijedeći tajnovitu zvijezdu, otkrili Isusa Krista kao Boga i čovjeka i upravo zato su kroz kršćansku povijest i tradiciju stekli toliko popularnosti. *
>> Od božićne tradicije ostala je samo polnoćka
Perzija je bila jedna od važnijih kolijevki civilizacije.