Odnos snaga na području Sirije počinje se polako, ali sigurno mijenjati. Uoči vikenda svijet se suočio s činjenicom da je Al-Bagdadijev kalifat ojačao i proširio se. Osvajanje Palmire kao da je bilo svojevrsna prekretnica, trenutak za suočavanje s istinom, koja jasno pokazuje da je Islamska država zauzela pola Sirije i solidan dio Iraka i da se više ne radi o grupi odvaljenih luđaka, već o organizaciji koja posjeduje opipljivu moć.
No na drugoj strani dogodilo se nešto još zanimljivije. Umjerena sirijska oporba počela se udruživati s militantima koji djeluju pod kišobranom Al-Qa'ide jer su shvatili da imaju zajedničke ciljeve i da im nekoliko regionalnih sila daje pomoć u naoružanju i novcu. To rade jer je u ovome trenutku svima jasno da je režim sirijskog predsjednika Bashara al-Assada oslabio u toj mjeri da se više nema snage boriti.
Sile o kojima je riječ predvode Saudijska Arabija i Turska. Saudijska Arabija pobunjenoj je oporbi udruženoj s islamistima sklonima Al-Qa'idi dala sve sofisticirano naoružanje koje su oni željeli dobiti, osim projektila za rušenje zrakoplova. No to je razumljivo jer Turska ne želi da netko sa zemlje greškom pogodi neki od njihovih lovaca bombardera koji će ubuduće davati podršku iz zraka ujedinjenim antiasadovskim snagama. Paralelno, u Siriju će se iz Turske vratiti 15 tisuća oporbenih vojnika koji su prošli intenzivnu vojnu obuku u američkoj režiji i dobili najbolje naoružanje. Washington je iza kulisa sve ovo blagoslovio, ali nema službenih izjava zato što bi se sve moglo protumačiti kao objava rata Assadovu režimu.
I dok Turska vrlo otvoreno govori o tome da je na podršku iz zraka pristala zato što je postignut konsenzus da je to dio sveobuhvatne kampanje protiv Assada, Washington diplomatski poručuje da je isključivi cilj programa pobunjene oporbe isključivo borba protiv ISIL-a. No, između redaka onoga što govori turski ministar vanjskih poslova Çavuşoğlu dade se iščitati kako Turska smatra da se te snage ne smiju iscrpljivati borbama na dvije fronte, već prvo moraju riješiti jedan problem kako bi se nakon toga mogli punim plućima baciti na rješavanja drugog problema – kalifata.
Sve je to lukavo rješenje jer bi padom režima u Damasku gotovo na nulu bio sveden utjecaj Irana na rat u Siriji, a ta bi zemlja u principu prestala biti kanal kojim je Iran do sada širio svoj utjecaj na Bliskom istoku. Eliminacijom toga kanala, u toj eksplozivnoj regiji, a ponajprije u Libanonu i na palestinskim područjima, moglo bi doći do dugoočekivane promjene u odnosima snaga. Slabljenjem moći Irana, pojedine grupacije poput Hezbollaha i Hamasa, mogle bi znatno izgubiti snagu i utjecaj. O čemu je riječ, najbolje govore prije dva mjeseca objavljeni obavještajni podaci o tome kao je Iran Hamasu dao desetke milijuna dolara za obnovu sustava tunela u pojasu Gaze, koje je prošloga ljeta uništio Izrael, ali i pomogao u obnovi raketnog arsenala kojim se koriste za gađanje Izraela. Činjenica da je Hamas sunitska organizacija, a Iran većinski šijitska zemlja, ovdje kao da ne igra nikakvu ulogu. Šijitsko-sunitska nesnošljivost ovdje je svedena na nulu jer postoji zajednički neprijatelj – Izrael.
Rušenje Assadova režima moglo bi imati pozitivne, ali i negativne posljedice. Pozitivno bi moglo biti to što bi se zatvorila jedna front i što bi oni koji su do sada bili na njemu angažirani mogli zajednički krenuti protiv ISIL-a i to s odličnim šansama da budu uspješni. Istjerivanje kalifata iz Sirije bio bi uspjeh koji bi mogao otvoriti nadu da bi se toj suludoj tvorevini ipak moglo stati na rep. Negativno bi moglo biti to što bi rezanje izravne veze između Irana i Hamasa moglo osokoliti Izrael da na svoj način pokuša riješiti svoj problem s Palestincima.
Novi saudijski kralj Salman poprilično je odlučan da stane na kraj iranskom (šijitskom) utjecaju na Bliskom istoku i čini se da je spreman učiniti sve i dati novca koliko je potrebno kako bi zaustavio Iran da znatnije proširi svoje pipke na Jemen. No tu je i Irak koji je za vladavine šijitskog premijera Nourija al-Malikija bio otvoren iranskim utjecajima što je, procjenjuju neki analitičari, u velikoj mjeri oslabilo sposobnost Iraka da se suprotstavi naletima kalifata.
No upravo bitka za Siriju mogla bi se pokazati kao odlučujuća. Tu se javlja bezbroj pitanja na koja je odgovor teško ili čak nemoguće dati. Hoće li se Iran doista odreći Damaska? Teško! Mogu li se Saudijska Arabija i Turska doista suprotstaviti Iranu? Možda, no uz koju cijenu? Jasno je jedino to da se velike regionalne sile, ponajprije Iran i Saudijska Arabija, bore za prevlast u regiji, kolijevci drevnih civilizacija, kojoj prijeti uništenje.
Trenutačno nitko nije takav prorok da bi se usudio predviđati što će iznjedriti rastući kaos na Bliskom istoku. A svjetski centri moći šute i čekaju! Još jedna pogreška koja bi mogla skupo stajati.
>>Bashar al-Assad se priprema na podjelu zemlje
>>ISIL-ova propaganda tvrdi da će džihadisti kroz najviše godinu dana imati nuklearno oružje
ako padne asad basar, to znaci da je rusija i iran izgubio svog igraca