U posljednjih tjedan dana hrvatski medijski prostor, ali i onaj globalni, ispire usta političkom turbulencijom pred kojom stoji Europa nakon pobjede Syrize u Grčkoj i izbijanja španjolskog Podemosa na prvo mjesto ljestvice najpopularnijih stranaka u toj zemlji. Već godinama se i kod nas i drugdje govori o nekom političkom “trećem putu”, o nekoj novoj političkoj opciji koja će zaista ponuditi nešto novo, nešto što će gurnuti u stranu onaj stari politički model koji se izlizao i utonuo u takvu žabokrečinu da više nikome nije jasno koji su lijevi, koji su desni, tko liberalan, tko konzervativan i što to sve uopće znači? Kao da je dosadašnji politički establišment od samog sebe skuhao takvu paklenu kašu koju nitko, a osobito oni koji su gladni, ne želi kusati.
Svima je potpuno jasno da su Grci i Španjolci toliko duboko utonuli da su se odvažili posegnuti za nekom trećom opcijom. Ta su društva toliko ranjena i razorena da kritična masa biračkog tijela jednostavno nije imala drugog izbora. Pokušali su s jednima, pa s drugima i išlo se iz zla u gore. U te dvije zemlje kao da su dosadašnje političke opcije, koje su se unedogled smjenjivale na vlasti, potpuno potrošile sve kredite i sve povjerenje koje su imale kod birača i kao da su postale nekakav nesposobni i korumpirani politički otpad, toksična supstanca koja je potrovala vlastiti narod koji životari stanujući po skvotovima i jedući po pučkim kuhinjama.
No demokracija treba biti toliko zrela da shvati da su dosadašnji upravitelji zajedničkog općeg dobra toliko puta zabrljali da im više ne treba pružiti nikakvu šansu. Takva vrsta političke hrabrosti moguća je samo onda kada postane sasvim jasno da drugog izbora nema i da je bolje suočiti se s totalnim nepoznanicama nego čekati da bezidejni stari establišment nešto učini.
Politička osobnost uz koju se najviše vezuje politička filozofija “trećeg puta” je bivši britanski premijer Tony Blair koji je svojedobno propagirao svoju varijantu socijalizma navodeći kako je to zapravo sustav vrijednosti baziran na društvenoj pravednosti, politici koja priznaje da su svi pojedinci u društvu u odnosu duboke međuovisnosti, ali i to da je svaki, baš svaki građanin jednako vrijedan i da svi trebaju imati jednake mogućnosti. On je odbacio tradicionalni socijalizam (u kojem smo mi živjeli) te naglašava da mu je cilj stvoriti etički socijalizam, odnosno iz kapitalizma, koji u svojoj osnovi nije loš i koji ne treba odbaciti i uništiti, otkloniti sve ono što izaziva duboku nejednakost i nepravdu. On je imao ideju da ujedini ekonomski model za koji se zauzimaju politički konzervativci s koncepcijom brižne socijalne države iza koje stoje socijalisti. Kada se sve to stavi na kup, onda bismo to mogli nazvati tržišnim socijalizmom u kojem i dalje vrijede stara temeljna pravila kapitalizma, ali u kojem nema ni natruhe neoliberalnog grabeža i divljačkog raslojavanja društva.
I američkog predsjednika Billa Clintona u neku ruku bismo mogli nazvati predstavnikom “trećeg puta”, no u američkom slučaju to je nešto drukčija koncepcija i zapravo se temelji na preuzimanju dobrih i pozitivnih postignuća političkih protivnika i oplemenjivanja istih vlastitim političkim idejama. Cilj je bio stvoriti nešto što proizvodi dobre i pozitivne rezultate za većinu građana i na taj način kreira zlatnu sredinu koja je prihvatljiva većini zato što joj donosi sigurnost i blagostanje. Clintonu je to poprilično uspjelo i da nije bilo Georgea Busha i svega što je on u međuvremenu učinio, Barack Obama bi mogao zaista otići korak dalje.
Kada se prouči politička filozofija i Syrize i Podemosa, vrlo je lako doći do zaključka da oni praktički stoje iza ideja tržišnog demokratskog socijalizma kakav je zamislio Tony Blair, ali ga nikada nije uspio provesti u djelo. Mislim da te dvije stranke nisu nikakvi revolucionari ili tradicionalni komunisti koji žele revolucijom nasilno rušiti poredak, već demokrati koji na osebujan način žele da kapitalističko društvo ne ide unazad, već da krene u novi društveni evolucijski ciklus koji će na prihvatljivu mjeru smanjiti sada goleme razlike unutar društava i donijeti dobrobit i sigurnost puno većem broju ljudi.
>> Paul Krugman: Syriza nije dovoljno radikalna, mjere nisu dovoljne za oporavak
>> Što je dopušteno Zeusu Tsiprasu, nije hrvatskom volu
Neoliberalni kapitalizam je velika nesreca svjetske populacije. Radi se u biti o robovlasnickoj modifikaciji kapitalizma i nije niti cudo da se sve veci i veci broj ljudi buni protiv takvog nemilosrdnog izrabljivanja i unistavanja covjeka.