Recep Tayyip Erdogan imao je ambicije postati suvremeni sultan. Čak je sebi sagradio velebnu plaču s više od 1100 soba. Mislio je da je stvorio sve preduvjete za to da postane apsolutni vladar Turske i muslimanskog svijeta, no na kraju je ipak ispalo da se malo preračunao i zaboravio na činjenicu da postoji nešto što se zove demokracija i na to da dobar dio turskih birača više ne želi biti pod sultanskom čizmom i ima neke druge ideje o pravcu kojim treba ići zemlja u kojoj žive.
U ključnom trenutku njegove političke karijere, baš kada je planirao da će učvrstiti vlast svoje stranke, ali i promijeniti ustav kako bi dobio ovlasti koje već odavno priželjkuje, dogodio mu se fijasko. Moglo bi se s izuzetno velikom sigurnošću reći da su prije dva dana održani parlamentarni izbori obilježili početak silazne putanje najdominantnije političke osobnosti u novijoj turskoj povijesti. Moćni političar koji je vedrio i oblačio i uglavnom radio što mu je bilo volja, čini se, polako odlazi u povijest. No ima i nekih drugih scenarija koji bi Tursku mogli skupo stajati.
I njemu je trenutačno potpuno jasno da nijedna stranka ne može više samostalno vladati zemljom. Jasno mu je i to da njegova Stranka pravde i razvitka ima samo 258 mjesta u parlamentu koji ih ukupno ima 550 i da nema čak ni većinu za sastavljanje vlade, a kamoli 330 ruku koje su mu potrebne da bi izmijenio ustav i tursku učinio polupredsjedničkom demokracijom, što bi gotovo svu moć stavilo u njegove ruke. Jasno je i to da trenutačno zapravo nema stranke koja bi po Erdoganu prihvatljivim uvjetima bila spremna ući u koaliciju. Scenarij koji Erdogan potajno priželjkuje je manjinska vlada i prijevremeni izbori, što bi mu dalo svojevrsni time-out za konsolidiranje redova i novi žestoki nalet na nevjerno biračko tijelo, osobito na ona tri milijuna koja su na prethodinim izborima glasovala za njega, a sada su mu otkazala poslušnost.
No ta nova žestoka kampanja mogla bi se zapravo okrenuti protiv njega i donijeti još više glasova oporbi. No i u tom slučaju ostalo bi otvoreno pitanje u kojoj mjeri te oporbene stranke mogu staviti snage na kup i pokušati zajednički formirati vladu. Kako su i za to šanse dosta skromne, Turska bi mogla potonuti u političku krizu, što bi dodatno moglo ugroziti i gospodarstvo koje je ionako uzdrmano rezultatima ovih izbora. Erdogan vjerojatno računa na to da bi u ponovljenim izborima za tri posto mogao srušiti glasove kurdskog HDP-a. Kada bi Kurdi pali ispod praga od deset posto, više ne bi bili u parlamentu, a većina od njihovih 80 mjesta vjerojatno bi otišla njegovu AKP-u. No to su prilično opasne i neizvjesne računice.
Jedna od karakteristika turskog predsjednika je da ne umije biti gubitnik. Iako je kao uglavnom protokolarni predsjednik u predizbornoj kampanji trebao biti neutralan, on je gromoglasno prijetio na gotovo svakom predizbornom skupu AKP-a. Često su se ti skupovi pretvarali u vrlo izravno vrijeđanje i prijetnje njegovim političkim protivnicima, nemuslimanima, aktivisticama za ženska prava, etničkim manjinama... Oporbene medije optužio je da su dio kapitalističko-židovske i križarske zavjere kojoj je cilj razaranje Turske i uništavanje njezina gospodarstva. Novinarima je prijetio da će se s njima obračunati zato što su pisali protiv njega i njegove stranke. Čak je kurdski HDP opisao kao stranku homoseksualaca i ateista. Ponovno je govorio o nekakvoj tajnoj paralelnoj državi u koju su okupljeni svi njegovi protivnici i izdajnici Turske. No biračka inteligencija vrlo je jasno detektirala tu paranoju i odlučila ga je kazniti.
Trendove koje su pokrenuli ovi izbori vjerojatno neće biti moguće zaustaviti, a oslabljeni i poraženi Erdogan mogao bi situaciju i dodatno zaoštriti. Jedno je sigurno – Turska je dovedena do prekretnice koja bi je mogla temeljito promijeniti.
>>Kraj Erdoganove ere – srušio ga je ponos Kurda ljepotan Selokan
>>Erdogan bi supervećinu da Turska bude svjetska sila
Sultan Erdogan i njegovi akindžije iz "kalifata"! Udruženi u zločinu!