Savršena organiziranost. To vam pada na pamet čim dođete u Južnu Koreju. Iako je zračna luka Incheon u Seulu jedna od najvećih na svijetu, carinu, kontrolni pregled i prijem prtljage prošao sam u manje od deset minuta. Na izlazu iz zgrade čekao me je Lee, moj vozač do demilitarizirane zone, najopasnije granice svijeta u kojoj se vojnici Sjeverne i Južne Koreje desetljećima gledaju preko nišana. Granica koju nitko ne prelazi i za koju je najizglednije da će biti okidač nuklearnog rata ako do njega ikada dođe.
– Imate li dokumente? Držite ih na vidljivu mjestu, proći ćemo nekoliko kontrola. Iskreno, ni ja ne znam što nas čeka, još nikad nisam bila u DMZ-u, nisam imala prilike – kaže mi prevoditeljica Kim koja nam se pridružila u automobilu i kojoj, sudeći prema izrazu lica, nije bilo ni najmanje svejedno što hitamo prema sjeveru.
Iza mene je u tom trenutku bio dvanaestosatni let iz Europe, no odmor nije dolazio u obzir. S američkim i južnokorejskim vojnim zapovjedništvom precizno je dogovoren termin obilaska te usijane zone, a stroga sigurnosna pravila ne dopuštaju nikakve promjene.
Vozimo se iz Seula prema sjeveru modernom i širokom autocestom. Pedesetak kilometara od Pajua, na mjestu gdje se cesta primaknula rijeci Han koja čini granicu između Sjeverne i Južne Koreje, uočavamo prve znake opasne zone. Visoka ograda od bodljikave žice, promatračnice na svakih stotinjak metara, a u njima južnokorejski vojnici naoružani automatskim oružjem. No autocestom bez ikakve zadrške prolaze stotine automobila i kamiona, kao da ne voze na korak od granice s najzatvorenijom i najradikalnijom zemljom svijeta. Ipak, kako se približava početak DMZ-a, promet je sve rjeđi i rjeđi, sve je manje vozila na cesti, sada smo već gotovo sami na širokoj autocesti. Desetak kilometara pred granicom naglo se zaustavljamo. Barikade na cesti načinjene od debelih metalnih cijevi prometnicu sužavaju na samo nekoliko metara, a jedini prolaz je pored visokih, masivnih bunkera koje drži vojna policija.
Razgovorljivi Lee ušutio
– Ovdje moramo pričekati, doći će po nas za desetak minuta – kaže mi Lee gledajući na sat. Izlazim iz automobila i palim cigaretu promatrajući kako se rijetki automobili koji očito zalutaju do ove točke polukružno okreću na autocesti i vraćaju natrag. Jer prolaza prema sjeveru bez posebne propusnice nema. Pored nas parkirano je i par malih kamiona koji, kasnije sam doznao, čekaju teret iz Kaesonga, industrijske zone u Sjevernoj Koreji koju su otvorili južnjaci da bi uspostavili kakve takve trgovinske veze sa svojim sjevernim sunarodnjacima. Baš dok sam završavao cigaretu, iz pravca sjevera pristiže mali bijeli kamion već napola izjeden hrđom. Na njemu su kutije s majicama koje su još do prije par sati šivale Sjevernokorejke u Kaesongu, a koje će se uskoro naći u blještavim seulskim trgovinama. Bez riječi gledam kako pretovaruju kutije, ne pitam ih ništa jer mi je jasno da mi ništa neće reći. Sjevernokorejac koji je dostavio robu vjerojatno kod kuće ima obitelj koja bi stradala kada bi razgovarao sa strancima. I s vozačem kojemu je dovezao kutije jedva razgovara, razmijenili su samo nekoliko riječi, dokumente, a potom se hrđavi kamiončić ponovo uputio prema sjeveru.
Gotovo se nije ni slegao dim koji je ispustio iz auspuha, a pred nama se naglo, gotovo niotkuda, zaustavio sivi kombi s oznakama američke vojske.
– Idite za nama. Od ove točke više nema fotografiranja dok ne dobijete izričito dopuštenje. Prvo idemo na sigurnosni brifing, a potom u Panmunjom, zonu koju zajednički kontroliramo sa Sjevernokorejcima – kaže mi Korejac u civilu koji je izišao iz kombija sa suvozačeva mjesta. Ulazimo u automobil, do tada razgovorljivi Lee više nije progovorio ni riječi. Očito je nervozan. Nakon par minuta vožnje, uz prolazak nekoliko točaka koje, opasane bodljikavom žicom, čuvaju Južnokorejci sa strojnicama na leđima, stižemo pred veliku, impozantnu, mramorom obloženu zgradu.
– Kada od ove zgrade krenemo prema liniji razdvajanja, naći ćete se u ratnoj zoni, postoji mogućnost ranjavanja ili pogibije – napominje časnik dijeleći nam oznake PRESS koje smo obavezno morali nositi na rukavu. Ukrcavamo se u vojni kombi, a vozilo kreće prema dodirnoj točki s vojnicima Pyongyanga. Usporenom vožnjom provlači se preko malog brda na kojemu je podignut betonski zid ispunjen eksplozivom namijenjenim zaustavljanju tenkova. Nakon njega dolazi široki pojas potpuno ogoljene zemlje opasane bodljikavom žicom, pa minsko polje prilično prijetećeg izgleda. Sve je začinjeno brojnim reflektorima, termokamerama i nadzornim uređajima. Već godinama nitko nije stupio na to područje, zbog čega se na tom uskom pojasu oporavilo i oko 150 životinjskih vrsta koje su bile pred izumiranjem.
– Ovo se područje naziva demilitarizirana zona jer na kilometar od linije razdvajanja nema teškog naoružanja i dugih cijevi. Naši i njihovi vojnici u ovom najužem sektoru naoružani su samo pištoljima, ali zato svaki od njih ima i crni pojas u te-kvon-dou, objašnjava časnik. Izbijamo na vrh brda, a pogled odmah puca na Sjevernu Koreju i njezinu ogromnu zastavu koja se vije odmah preko granice. Jarbol je visok 165 metara i najviši je jarbol na svijetu, dok je sama zastava teška oko 300 kilograma.
Odjednom, velika zgrada od tamnog mramora pred kojom se naglo zaustavljamo. Ulazimo u ogromno predvorje, posljednje pripreme, i s druge strane izlazimo na vruću zonu. Pred nama je pet plavih baraka u kojima se pregovara kada dođe do napetosti između Seula i Pyongyanga. S jedne strane baraka nepomično i napeto stoje južnokorejski i američki vojnici poredani u savršenoj liniji, s druge strane sjevernokorejski specijalci. Gledaju se oči u oči. Linija na tlu, izvedena od blago povišenog betona, jasno označava granicu između dviju država. Kada smo izišli na trijem pred barake bilo je jasno da su nas u zgradi sa sjevernokorejske strane počeli snimati kamerama.
– U rukama možete imati samo kameru, telefon ili naočale. Sve ostalo moglo bi potaknuti one s druge strane granice da počnu pucati. Možete snimati, ali samo u smjeru Sjeverne Koreje. Snimanje naših promatračnica i zgrade pred kojom stojimo je strogo zabranjeno – objašnjava po deseti put naš časnik.
Stol u dvije države
Gledam Leeja i Kim koji su me pratili, na licu im se ocrtava iznenađenje i šok. Prvi put su u DMZ-u, prvi put uživo vide sjevernokorejske vojnike, pripadnike vojske koja svakoga trenutka drži oko 200.000 topničkih cijevi usmjerenih na Seul, spremnih ispaliti smrtonosnu salvu u svakome trenutku. Snimamo nekoliko fotografija, a časnik nas potom poziva da pođemo za njim. Pokazat će nam prostoriju u kojoj se odvijaju pregovori. Ulazimo u plavu, nisku baraku koja jednom polovicom leži na južnokorejskoj, a drugom na sjevernokorejskoj strani granice. Granica prolazi točno polovicom stola za kojim je osam kožnatih fotelja, a prostoriju čuvaju Južnokorejci. Obilazim oko stola, tehnički stupam na sjevernokorejsku stranu i kroz prozor gledam sjevernokorejskog vojnika koji nepomično gleda prema jugu. Nadrealno iskustvo. Okrećem se, pored mene pak u nepomičnoj, prijetećoj pozi, s crnim naočalama na licu kako mu se ne bi mogao pratiti pogled, stoji južnokorejski vojnik. Na udaljenost dodira rukom imam ih obojicu. Od Sjevernokorejca dijeli me staklo, južnjaka mogu dotaknuti kad bih htio. I kada bi mi dopustio. Razgledam prostoriju nekoliko minuta, Lee i Kim ne govore ni riječi ali je jasno da im nije svejedno, da su uzbuđeni. Uskoro završavamo obilazak i vraćamo se u kombi.
Tek kada se osobno osjeti koliki je naboj između dviju suprotstavljenih vojski, postaje jasno koliko malo nedostaje do iskre koja može rasplamsati veliki sukob. Sukob u kojemu ni uporaba nuklearnog oružja nije isključena.
Cek jel tu ima neki nastavak ... bilo sto? Recimo brojanje topovskih cijevi usmjerenih prema Pyongyangu? Gospon Bernard Karakaš meni se cini da ste vi to sve napisali u svoma stanu na Jarunu.