Veliki javni dug ne znači i manji gospodarski rast! Do ovog iznenađujućeg zaključka, suprotnog prevladavajućem stavu u Europi da se samo smanjenjem duga može pokrenuti gospodarstvo, došlo je 11 njemačkih neovisnih ekonomista koji su nakon tri godine istraživanja izradili znanstvenu studiju "Državni dug: uzroci, posljedice i granice".
Izbijanjem financijske i krize eurozone došlo je do eksplozije javnog duga, koji je posljednjih godina postao i središnje političko pitanje u Europi. Koja je gornja granica duga, kada će Grčka bankrotirati, može li ekonomija rasti ako je dug iznad 90 posto BDP-a... samo su neka pitanja na koja Europa već šestu godinu traži odgovor.
Stav nametnula Merkel
Stav koji dominira Europom, a koji je nametnula moćna Njemačka (kancelarka Angela Merkel), otprilike glasi: svaki javni dug iznad 80 posto mora biti srezan oštrim reformama i smanjenjem javne potrošnje jer jedino se tako može pokrenuti gospodarstvo.
– Mišljenja su često utemeljena na dogmama, ekonomskim interesima i lažnim analogijama – pišu autori studije.
Znanstvenici su istraživali 11 industrijskih zemalja u razdoblju od 1880. do 2008. godine i zaključili da su one u tom razdoblju rasle neovisno o tome koliko su bile zadužene. Zemlje koje su u prosjeku u tom razdoblju bile zadužene više od 90 posto BDP-a rasle su jednako kao i zemlje koje su dugovale od 30 do 60 posto (prosječan rast iznosio je 2,1 posto). Najmanji rast (2 posto imale su zemlje koje su dugovale između 60 i 90 posto BDP-a). Očekivano – najveći ekonomski rast (u prosjeku 2,6%) imale su zemlje čiji je dug bio ispod 30 posto BDP-a.
"Nije se mogla utvrditi prijelomna točka od koje počinje otežano financiranje pojedine države na tržištu kapitala. Također, nema dokaza da štednja u krizi stvarno dovodi do ekonomskog rasta, što tvrdi većina njemačkih političara", piše jedan od najuglednijih njemačkih dnevnika Süddeutsche Zeitung.
Puno značajnije od iznosa "golog duga", kažu autori, jest način na koji država troši novac koji je posudila – na plaćanje državnih činovnika i socijalna davanja ili za javne investicije. Zaključuju da se subvencije, socijalni transferi i davanja za održavanje sustava trebaju financirati isključivo iz poreza, a nikako iz novih zaduživanja jer će to doći na naplatu mlađim generacijama. Podjednako je opasno, kažu autori studije, štednjom se odreći novih investicija. Taj stav zastupaju i najugledniji američki ekonomisti poput Stiglitza, Krugmana i Roubinija.
Ekonomska spirala smrti
Puno bolja opcija od sadašnje "kočnice za zaduživanje" koja propisuje da dug u EU ne smije biti iznad 80 posto BDP-a, a deficit tri posto, kažu autori studije, jest da se neto investicije isključe iz nametnute štednje.Države koje su dugom premašile 100 posto BDP-a, poput Grčke, Italije ili Irske, ponovno se zadužuju da bi platile dug. I tako su upale u ekonomsku spiralu smrti iz koje ih može izvući samo veliki rast.
Njemački profesori daju rješenje kako najučinkovitije obuzdati rast duga. Na početku financijske krize njemački je javni dug samo u jednoj, 2009. godini, skočio sa 66 na 83 posto BDP-a, a čak dvije trećine toga novoga duga otišlo je na spašavanje banaka. Njemački ekonomisti stoga preporučuju puno strožu regulaciju bankarskog sektora da bi se izbjegle daljnje eksplozije duga.
>>Javni dug juri prema 300 milijardi kuna
>>Europska unija mogla bi statistički smanjiti hrvatski javni dug
Nije problem dug, već za što se on koristi. Kod nas se dug troši na partijske aktivnosti, (ne)vladine udruge, partijske činovnike na općinskim razinama, partijske škole, i slične neproduktivne ideološke zamagljivače. Dakle, partijce otpremiti u industriju i ratarstvo i evo blagostanja.