Kada bismo pitali žene, možda bi svijet u kojem živimo izgledao sasvim drugačije. Kada pogledamo raznorazne pregovaračke stolove za kojima se pokušavaju riješiti sudbine cijelih naroda, bode u oči da su glavni akteri svih tih pregovora – muškarci. Rezultati su obično vrlo skromni i kratkoga vijeka, a često ih i nema. Javnost u puno slučajeva stekne dojam da se zapravo ne pregovara da se riješi neka potpuno neprihvatljiva situacija koja izaziva stradanja i patnju mnogi, već zato da pregovarači pokažu snagu svoga ega, nekakvu nepopustljivost i principijelnost koja u konačnici ne donosi nikakav pozitivan ishod.
Činjenice da je svijetu nužan ženski senzibilitet i ženski pogled na svijet bilo je svjesno Vijeće sigurnosti UN-a koje je prije točno 15 godina izglasalo rezoluciju kojom poziva da se u sprečavanje ratova, u mirovne pregovore, u izgradnju mira i sigurnosti i u oporavak društva nakon sukoba i ratova uključi što više žena. I to ne isključivo radi postizanja nekakve jednakosti, nego zato što ženski senzibilitet puno lakše uočava u kojoj mjeri rješavanje problema oružjem i grubom silom otvara Pandorinu kutiju iz koje izlijeću novi problemi koji često potkopavaju same temelje društva i ugrožavaju njegovu budućnost.
Ta je rezolucija vrlo jasno definirala da nam svima trebaju žene na samom vrhu piramide koja odlučuje o tome hoće li uopće biti rata, na čelu izaslanstava koje vode mirovne pregovore... Žene bi trebale jasnije i snažnije dati svoj doprinos nacionalnoj sigurnosti, biti vođe u razdobljima obnove nakon ratova i razaranja, upravo bi one trebale zacrtati put kojim društvo morao krenuti nakon rata i sukoba zato što žene imaju viziju svijeta u kojem bi njihova djeca i sve buduće generacije trebale živjeti, svijeta u kojem neće postati džihadisti, ekstremisti, frustrirani mrzitelji i ubojice, izrabljivači i tirani.
No pametno sročen dokument ne znači baš ništa, pa tako ni spomenuta rezolucija. Ona je do dana današnjega ostala lijepo slovo na papiru zato što za ostvarivanje ovakvih ciljeva nije bio ni volje, a bogme ni novca. Muški je svijet nastavio po svom ulažući zapanjujuće sume novca u naoružavanje i opremanje jedne ili druge strane u sukobu, u razne vrste obuke za ratovanje i sveg drugoga što ide uz tu industriju smrti i uništavanja budućnosti.
Što bi se dogodilo da se ta potpuno nezamisliva suma novca koju su SAD potrošile za 14 godina žestokog ratovanja u Afganistanu i Iraku, usmjerila na suzbijanje siromaštva, obnovu gospodarstva, na stvaranje suvremenog sustava obrazovanja djece i odraslih i zdravstvene zaštite, na poboljšanje uvjeta stanovanja i života općenito... Troškovi ratova u Afganistanu i u Iraku penju se do 6 trilijuna dolara! Da se taj novac uložio u budućnost tih zemalja, on bi dao “jestive” plodove i sada vjerojatno ne bi bilo ni ISIL-a ni raznih drugih sličnih užasa koji na besperspektivnosti i siromaštvu rastu kako na najkvalitetnijem stajskom gnojivu.
Ako se ne osjećate sigurno, ako nemate od čega pristojno živjeti zato što vam nitko nikada nije pružio šansu da se školujete i steknete znanja i vještine da se liječite i imate pristojan krov nad glavom, vrata prema nasilju i ekstremizmu bit će još šire otvorena. Ako muškom svijetu i dalje dopustimo da nastavi kako je započeo i ako žene značajnije ne preuzmu ulogu i ne naprave prve korake u razmontiravanju te kulture nasilja, rata i ekstremizma, možda će svijet propustiti jednu od posljednjih šansi da se obračuna s tim pojavama.
Žene koje žive u sjeni ratova, diskriminacije i ekstremizma svjesne su da moraju nešto učiniti i one to i čine. Više tisuća Afganistanki udruženih u Žensku mrežu Afganistana žestoko i beskompromisno se bore za sve ovo i spremne su platiti i najvišu cijenu. Njima i svim drugim ženama koje žive u sličnim situacijama treba pružiti ruku, dati novac i svu moguću podršku i omogućiti da odlučuju o budućnosti.
kad bi se žene pitalo svađalo bi se čija rajngla je čišća