Zašto je baš uspjeh Nebojše Slijepčevića postao izvor tolike kolektivne radosti?
U našoj kinematografiji malenih resursa i velikih ega tuđe se uspjehe podjednako slavi i prezire: Mataniću se spočitavalo previše prilika, Antoneta Alamat Kusijanović nije bila dovoljno “naša”, samo protiv Slijepčevića nitko (osim DP-a) nema ništa