Politička se talačka kriza, neviđena u našoj kratkoj demokratskoj povijesti, nastavlja. Taoci su SDP i HDZ, točnije njihove koalicije pa, iako se čini da ih u mučnom stanju koje već prelazi granice samoponižavanja drži Most, zapravo ih drži ambicija njihova vodstva, svjesnog da je, ako ne formira vlast, uskoro bivše, zbog čega bez imalo dostojanstva prihvaća promjenjive Mostove ultimatume.
Mostu se u početku pregovora nije imalo što zamjeriti. Pao im je s neba u ruke ključ za formiranje vlasti, prevelik zalogaj kojeg nisu u stanju progutati, pa su nastojali dobiti na vremenu i prestrojiti se u, koliko je to moguće, kompaktnu i funkcionalnu cjelinu. U tom procesu, gotovo četvrtina ih je već otpala, a ostatak je pod stalnim udarima zdesna i slijeva. Čelnici Mosta su u startu morali blefirati jer su ih izborni rezultat i odgovornost koja ih je zapala zatekli. Njihova sveta priča o reformama nije do kraja domišljena, neke su dobre, neke se međusobno isključuju. Nije to plod višedesetljetnog razmišljanja trusta mozgova, već kompilacija svega što se u samo dva mjeseca prije izbora skupilo oko ekipe poštenih mlađih gradonačelnika nekoliko manjih gradova. Stoga su krenuli s utopijskom pričom o nekoj vrsti vlade nacionalnog spasa, u kojoj bi bili i HDZ i SDP. Valjda je ideal da u istoj vladi budu ministri Jandroković i Maras, da se spoji hadezeovsko poštenje i esdepeovska sposobnost, a da je na njenu čelu neka nestranačka osoba bez ikakvog izbornog legitimiteta, izvučena iz tko zna čijeg šešira.
Čelnici Mosta su u idealnom scenariju stručne, reformske, tripartitne vlade, htjeli, barem deklarativno, izvući najbolje iz dva bloka, prije svega da se slože oko reformi, pretpostavljajući da, u konačnici, kao odgovorni akteri svi želimo boljitak zajednice, samo što putove prema njemu različito zamišljamo. No, kako vrijeme odmiče, čini se da Most prije izvlači najgore i iz HDZ-a i iz SDP-a, u prvom redu prijetvornost, spremnost na samoponižavanje, ulizivanje, politički cinizam.
Dobar tajming je iznio Most, loš tajming ga može i urušiti. Da su izbori održani nekoliko mjeseci ranije ili kasnije, vjerojatno ne bi ni blizu ostvarili ovakav rezultat. Pogodili su u pravom trenutku bilo dijela birača, onih protestnih koji su se ovaj put većinski grupirali oko njih. Egal dva velika bloka i njihova nepomirljivost učinili su Most gospodarom političkog života i smrti u Hrvatskoj. Imali su šansu i još uvijek je imaju, ali preveliko otezanje će izgledno dovesti do osipanja njihova simboličnog kapitala, a javnosti će sve više izgledati kao mješavina provincijalnih smušenjaka i političkih sadista. Priča o reformama i zajedničkoj vladi svih postala je sve zamornija mantra, koja se razvlači do te mjere da čovjeku dođe da zavapi: vratite nam prepucavanja o ustašama i partizanima, samo nemojte više o "reformama", molim vas.
Trakavica oko pregovora i formiranja vlasti postaje problematična prije svega jer narušava dostojanstvo temeljnih institucija. Bilo je otužno gledati kako su izabrani zastupnici bezglavo natisnuli u sabornicu, izveli igrokaz i razišli se, a da se nisu konstituirali kao novi saziv. To je ponižavanje institucije Sabora. Ovo mučenje, ako se još otegne, treba prekinuti, a druge opcije nema osim ponavljanja izbora.
Most ne može donijeti nikakvu odluku jer, zbog svoje nepostojeće političke povijesti i heterogenosti, još nije testiran ni na jednu opciju, pa je nemoguće predvidjeti bi li više izgubio priklanjanjem SDP-u ili HDZ-u. Zato se članovi Mosta svaki put sastanu, vijećaju i izađu s već ofucanom džoker mantrom o tripartitnoj vladi jer se ne mogu dogovoriti ni o kakvoj konkretnoj odluci. Trebaju li se zato prikloniti ideji novih izbora? Što ako je npr. pet zastupnika protiv riskiranja četverogodišnje sinekure u Saboru pa odluči mimo odluke Nacionalnog vijeća formirati vlast s Milanovićem, kojem je toliko ruku navodno dovoljno? S druge strane, može li eventualna definitivna odluka vodstva Mosta da formiraju vlast samo s HDZ-ovom koalicijom, dovesti do toga da na koncu vlast formira Milanović, u slučaju da im samo nekoliko od petnaest zastupnika nakon takve odluke otpadne? Za formiranje vlasti s HDZ-om, koji je pristao na sve, potreban je cijeli Most. SDP sad također pristaje na sve kako bi izbili svaki alibi za takav scenarij pa se talačka kriza nastavlja.
Što bi donijeli ponovljeni izbori? Ako to bude opcija, čini se da će dionice Mosta sve više gubiti na vrijednosti što se odluka o novim izborima bude više odlagala. Ako presijeku odmah, imaju veće šanse nego nakon još nekoliko tjedana talačke krize. Milanoviću ponovljeni izbori najviše odgovaraju, neočekivano je izvukao neriješeno u partiji koja se činila izgubljenom i trend mu ide u prilog. Izgledno je da će se nakon ostavke Mirele Holy i praktične eutanazije ORaH-a te debakla Josipovića i Linića, svi ti odbjegli glasači vratiti u partijsko krilo. Što se tiče HDZ-a, nakon najavljivanja dvotrećinske pobjede, a onda tanke Pirove relativne pobjede, a de facto poraza jer su bez koalicijskog potencijala, ponovljeni izbori za njih mogu imati dva ishoda. Ako idu s istim vodstvom i istim ili sličnim listama, slijedi im debakl i gledat će još četiri godine stabilnog Milanovića na vlasti. Ako dođe do neke radikalne promjene unutar HDZ-a i bitno drugačijih kadrova na listama, moguća je i njihova pobjeda. U slučaju ponavljanja izbora sve ostale političke opcije su osuđene na propast jer će ih se doživljavati kao bačen glas, ako prije nekoliko mjeseci nisu prešli prag. To u (re)formiranju lista daje veću snagu HDZ-u i SDP-u u odnosu na njihove male koalicijske partnere, jer što bi npr. HSS ili HSLS ili, s druge strane, Laburisti, pa i HNS postigli da se kandidiraju sami u ovakvoj izbornoj konstelaciji?
Dakle, ponovljeni izbori nipošto ne odgovaraju Karamarku, jer će ili biti izbačen iz sedla prije njih ili, ako se održi, biti poražen na njima. Karamarku je jedina opcija koja ga ostavlja u igri formiranje vlasti s Mostom, pa makar i tripartitne. Milanoviću odgovara sve osim opcije da Karamarko i Most bez njega formiraju vlast. Nepoželjna ali izdrživa mu je eventualna tripartitna reformska vlast, prema Mostovim ultimativnim fantazijama, iako je ona malo vjerojatna. Solidna solucija mu je vlast s Mostom, još bolja s dijelovima otpalim od Mosta, a vjerojatno najbolja, u ovakvom odnosu snaga, novi izbori, i to nakon što duljeg mrcvarenja, i uz pretpostavku da se u HDZ-u ništa neće promijeniti.
Kad se sve zbroji, otezanje ovakve situacije dugoročno šteti Mostu, ali šteti i državi. Na njima je da što prije donesu nekakvu odluku, zbog svoje političke budućnosti, ali i društva u cjelini. Najžalosniji ishod bio bi debakl Mosta koji bi dugoročno u ljudima ubio nadu da je moguće išta novo izvan postojećih gabarita.
Oni nose na leđima veliki ulog. Izbjegavajući svaki rizik i donošenje odluke, sigurno će ga prokockati, a donoseći neku odluku, imaju uvijek šansu da se ona pokaže ispravnom.
>> Kako je Čičak stekao planetarnu slavu
>> Kome smeta predsjednica studentica?
Raspudiću u ovoj zemlji nema boljitka dok se ne riješimo partizana i njihovih nasljednika mentalnih komunista.ustaša smo se barem se nadam riješili.tek kada dođu mladi ,sposobni i neopterećeni prošlošću,ali isto tako oni koji ovu zemlju istinski žele i vole ,oni koji vlast neće shvaćati kao vlastelinsko leno koje im je otac ostavio u nasljedstvo već oni kojima će vlast biti služenje narodu.tada će ova zemlja krenuti naprijed.