Na drugome katu živjela je Olga, petnaest joj je bilo godina a kao da
joj pedeset! Živjela je s očuhom, mamom i malom sestricom u pelenama.
Obično je šetala seku u kolicima oko zgrade ili je nosala u naručju po
haustoru naše zgrade.
Kako i kada počinje taj čas pubertetskoga zrenja ne znam, ali tek
upali se neka lampica i odjednom djevojčice postanu mete za šlatanje i
drpanje, a tu se posebno u prvi plan izguraju grublji tipovi kojima
nije do lirike duše, nego više do zdravoseljačkog dodira i hvateži. I
Vorkapa i Miki bili su u tome smislu drski, grabežljivi, pa im šlatanje
brzo postalo dio nekog dnevnog rituala i navade. Čim bi odnekud
izmirisila naša Olgica, a oni se ko dva hunda zabiju u njena bedra i
bodi se rogovima kao da si, sačuvaj bože, mladi bik a djevojka tek
kakva propupala mlada krava nabubrelih vimena, pa ih treba pošteno
izmusti i protegnuti.
Bili i Vorkapa i Miki, inače, već i samostalni igrači, užareni
sjemeništarci, o čemu su navodno dokaz mogli, po nekoj medicinskoj
primitivnoj metodologiji, nuditi crni podočnjaci tobožnje
svjedočenje olakotnih polucija i prosipanja dragocjenoga indoeuropskoga
sjemena uprazno. I poneki drugar u školi ponekad bi poprimao taj izgled
onog imbecila iz Fellinija, koji se popne na drvo i otamo odbija sići
sve dok mu se navodno ne bi namjestila kakva ženskinja, pa jadan ne
mogavši izdržati tu vatru u tijelu, tuli cijeli božji dan iz krošnje te
neke rimininske ciprese:
Voglio una donma! Voglio una Donna!
Dajte mu ženu, zaboga! Gotovo čovjeku dođe da zaplače, a da je žensko
pa da se beni i smiluje, kad već to toliko opsjeda njegova čula i
nadražene živce, te jadnik urlika po krošnjama drveća!
Lako je ženama, kaže se. Da u njih nema toliko vatre i proste tjelesne
gladi, već više nalik samoj zemlji, ali i kakvoj teškoj vodi. Moglo bi
se to odmah spaziti i u Olgi, pomalo četvrtastoj, zdepastoj, zemljanoj,
plavušaste kose, a nasađenoj nekako bez vrata. Zauzvrat, majka priroda
podarila je ovoj mladoj boginji, ženerozno stavljajući moćan naglasak
na njezine žlijezde i opći kapacitet pluća.
Slatka si ko švicarska mlječna čokolada dražili su je Miki
i Vorkapa, a u tebi je prosto budila istu zazubicu kakvu valjda u sebi
nosi svaki muški sisavac kao neku svetu genetsku uspomenu iskona.
Cijela Olgina pojava, dojilje i majke Geje, kao miris zemlje
ujesen bila je i neka dodatna crvena krpa za nas mlade bikove iz
haustora Primorske broj dva.
Nemojte me dirat! branila se Olga ali i popuštala pod pritiskom,
valjda je i u njoj ponekad prokuljao nagon i stara krv prokreacije u
čovjeku, te se onda s lakoćom prepuštamo igri, a ne naučenom, korisnom
stavu vreće mrzloga krumpira uvezenog iz kakvog Ajdahoa. A ipak, mili
se nekoj dubljoj našoj suštini, taj bog djevičanstva i čistote, taj
radosni tren kada se Olga odupire onoj dvojici napasnika, hrvući se s
njima kao iskusna pelivanka. Jednog je jutra tako posebno zgnječila
mršavog i sićušnog Mikija; a za Vorkapu trebalo je više snage i
hrabrosti. Valjalo je, mislio si, usporiti tu agresiju bikova, šokom
verbuma, pa si jednoga jutra iznašao prikladan supstantiv
tapir! ime jedne pretenaturalne zvijeri, nesumnjivo već i
izumrle, a koji je nekako magično pristajao uz Oglu zbog njezine
prćaste surle.
Bilo je u tome izboru i romanse, ljubomore, želje da se priječi Vorkapu
u njegovim dnevnim nasrtajima na Olginu plahu mladost, jer zazor je
njoj davalo ne samo ukrućeno susjedstvo već i njena mater, činilo se,
jedna prilično autoritativna ženturača. Iz njihova stana na drugome
katu ponekad je dopirala graja i dreka. Olgina mama i očuh sporili se,
da li da je odmah, nakon osmoljetke, smjeste u kakav đačko-obrtnički
dom, vjerojatno kakav frizerski kupleraj u kome se obično, iz nekog
čudnovatog razloga, vazda nakupi krema najljepših i najprivlačnijih
djevojaka bilo što tek da je se nekako riješe i da je otisnu na
nemilosnu pučinu odraslosti!
*
Hollwoodski tapir! Tako ste je počeli zvati i podbadati. A možda je
zapravo inspiracija došla iz kakve proste sličice Životinjskog carstva?
Ili nekog članka u enciklopediji. I onda dodati taj mrski pridjev...
Zanimljivo, čim ste je počeli zvati tapirom, počela je Olga usitinu i
nalikovati ovom navodno troprstom kopitaru i ungulatu... Nomen est
omen, kaže se.
A što sve neće voditi prigodi za mali t?te-?-t?te s tapirom, da malo
okrzneš gubicu o gubicu!... Furala te romantika, zaljuba, nikad prosto
i puko hrvanje po hodniku, sve dok se jednom niste zatekli u predsoblju
njenoga stana. Bio je to akt neke senzacionalne drskosti. Otkud ti
hrabrosti ne znaš, ali prvo si pozvonio. Ona je stidljivo otvorila,
pridržavajući nogom vrata. Tu se onda natežete oko vrata dva-tri sata.
Vli-me-ne-voli kao kad se čupaju lati tratinčice. Onda nekako ipak
uplaziš u predsoblje. Težak, ustajao miris u stanu, nije se tu često
vjetrilo i provjetravalo.
Tko je taj čovjek na slici? zapitaš je teško dišući.
To je Mauro Vetranović, jedan stari hrvatski pjesnik.
To te totalno šokira i začudi, ali onda se sjetiš da se nalazite u
rukama jednog nepoznatog čarobnjaka, pa se radije prepuštaš
elementarnosti ovoga iskustva s Olgom. U trenutku senzualnome, pred
očima nam zaigra kolo crvenih kružića! Olgine pretijesne traperice, pa
bijela košulja na dugmad, s crnim grudobranom, mliječna bjelina ramena
koji nestaju u tom nepostojećem, podrezanom vratu erektilni bi
zanos obvladao i najsuzdržanijeg sjevernjaka. Zahvate dlanovi, punim
dodirom, te zaumne, vibrantne dojke ko da su dva oblaka na proljetnom
nebu... kadli, znakovito, zgrabi tebe Olga za obje ruke, zavrne desnu
pa pred zid. Ko da je tajni agent ili murjak. Bila je jaka i čak jača
od tebe!
Buš sad miran? zaprijeti ona podrugljivo i koketno, dok ti
je zatezala ruku kao u škripcu. Drugom pak, slobodnom, rukom počela se
bogme poigravati s tvojim inocentijem, koji je već usplamtio od slasti
anticipacije. Uhvatila oštro o tvoje orašje, žestoko ih nategla
jao! usklikneš bolno kao neiskusni pikador kada ga bik konačno
dokači rogovima... jaoj!
Sad kušaj svoje, telac jedan! raspomamila se pomalo Olga.
Zeleno-sive oči joj veće od glave. Obrazi vrući, pjegavi, zažareni.
Okrenut licem prema zidu, a obje njene besramne ruke, brzo i vješto,
raskopčale šlic na tvojim Riflama. Bordel muza! Čini ti se da ćeš pasti
u nesvijest... Ne može se ovo izdržati lima Đura divlja kao da je
na koncertu Jethro Thulla u Ljubljani a Olga ga navlači i igra se
s njim ko s djetetom, prislonivši se kano slonica, otpozadi, svojom
tjelesinom o tvoja leđa i stražnjicu.
Osjećaš otkucaje vaših združenih tapirskih srdaca.
Klub tapirskih srdaca narednika Papra i Bibera! Zidovi su imali uši. U
susjednom stanu netko je skinuo ploču s gramofona. Negdje točno između
Olginog para blijedih oblaka, kucalo je ludo, tapirsko srce: tridesetak
sekundi, minutu. A onda te zgrabi naglo grč u preponama pa se
drmusaš kao drogeraši u tami diskokluba Big Ben (gornji kat). Ili pak
kakva nemoćna jegulja što se vrpolji, vlažna, u vještim rukama kakvog
majstora kantonskoga kuhanja iz Hong Konga
Jaz sem tvoja tapirka šapnu strasno Olga u tvoje desno uho, dok
je iz ježurka jeguljića već šiknuo mlaz mogućih života, taj vreli
šampanj sjemena, koji čini da nam se sve ponekad čini toliko nestvarno,
nemoguće, pa čak i apsurdno, baš kao sada dok prosut, taj mliječni
sokić klizi preko crnoga telefona na stolici, kapljući, sporo, kap po
kap, na laštenu parketeriju predsoblja u stanu Olginih roditelja.
Tapirice moja! okreneš se i počnete se, kao u nekom
tapirskom transu, divlje, grliti, lizati, ljubiti i roktati.
PRIČA nagradni natječaj