Odrastao sam u Zagrebu gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Nakon završetka srednje škole, studirao sam molekularnu biologiju na biološkom odsjeku PMF-a, nakon čega odlazim u SAD na doktorat. Hrvatsku posjećujem u prosjeku jednom godišnje, većinom da vidim roditelje koji žive u Zagrebu, sažima Ivan Jurić svoju gotovo nevjerojatnu životnu i profesionalnu priču.
Kada ste otišli u Ameriku, kako je uopće došlo do toga da ste akademsku karijeru nastavili u Americi? Na kojim ste se sveučilištima školovali i gdje ste sve radili?
Ostao sam u SAD-u nakon doktorata jer mi se sviđa tamošnji život. Zvuči banalno, ali to je glavni razlog. Doktorirao sam na sveučilištu Tennessee u Knoxvilleu, nakon čega sam završio poslijedoktorski studij na sveučilištu California u Davisu. Nakon toga sam dobio posao u istraživačkom timu jedne kompanije u Silicijskoj dolini gdje i danas radim.
Kojim se znanstvenim područjem bavite?
Populacijski sam genetičar. Bavim se područjem genetike koje istražuje genetičke varijacije između i unutar različitih populacija. Tijekom doktorata bio sam više usredotočen na proučavanje kako nastaju nove vrste, a nakon toga fokusirao sam se više na proučavanje povijesti ljudske vrste koristeći DNK.
Odlučili ste se za genetiku. U njoj se stalno dolazi do vrhunskih dostignuća. Možete li istaknuti neka od njih koja su posebno značajna za čovječanstvo?
Lista važnih dostignuća je jako dugačka i zapravo je teško zamisliti kako bi život u svijetu izgledao kad ne bismo znali baš ništa o genetici. Izdvojit ću samo dva primjera. Prvi je razvoj i proizvodnja modernih lijekova. Većina tih lijekova ne bi bili mogući bez razumijevanja genetike, kako ljudske tako i bakterijske i viralne. Drugi je primjer moderni uzgoj biljaka i životinja, koji bitno ovisi o našem poznavanju genetike tih organizama. Ne govorim samo o GMO-u nego o metodama koje se koriste da se odaberu životinje i biljke s najpoželjnijim karakteristikama.
Kada je riječ o genetici, uvijek se mora postaviti i pitanje etike. Bismo li trebali postaviti neku granicu i gdje?
Svako se istraživanje mora napraviti na etičan način i svi mi, bili znanstvenici ili ne, trebamo se pobrinuti da se rezultati istraživanja koriste za dobrobit čovječanstva.
Kako se dogodilo da dođete raditi u tvrtku 23andMe?
U tvrtki 23andMe počeo sam raditi u listopadu 2015. godine. Prije toga bio sam postdoktorand u laboratoriju Grahama Coopa na sveučilištu California u Davisu. Jednog dana prijatelj mi je proslijedio oglas za posao u tvrtki 24andMe gdje se tražio populacijski genetičar. Pomislio sam kako je ono što 23andMe radi, a to je pomaganje ljudima da bolje razumiju i imaju koristi od svojih genoma, vrlo zanimljivo i da je to ono čime se želim baviti. I tako sam se odlučio prijaviti te sam na kraju i dobio posao.
Možemo li znati što točno radite u 23andMe?
Bavim se razvijanjem metoda kojima se utvrđuju obiteljske veze pomoću DNK. Pola vašeg DNK dolazi od majke, a pola od oca. Oni DNK dobivaju od svojih roditelja, naših baka i djedova. Imate li stričeve i tetke, i oni su naslijedili svoj DNK od svojih roditelja, vaših baka i djedova. To znači da vaša tetka ili stric imaju neke dijelove DNK u svojim genomima koji su isti kao dijelovi vašeg DNK. Nadalje, to također znači da vi i djeca vaših stričeva, tetki, ujaka, također imaju identične dijelove DNK. Ali, vi i vaša tetka, stric ili ujak dijelit ćete više identičnih dijelova DNK nego vi i vaša sestrična ili bratić, jer ste po srodstvu bliže vašoj tetki ili stricu nego njihovoj kćeri ili sinu. Dakle, ako proučavamo koliko istovjetne DNK imate s nekim i kako je taj DNK distribuiran u genomu, možemo ustanoviti srodstvo vas i te osobe. Razvijanje metoda za utvrđivanje obiteljskog srodstva pomoću DNK te poboljšanje metoda koje sada koristimo nešto je u čemu uživam i važno je za kompaniju u kojoj radim. To je “win-win” situacija. Imamo puno klijenata koji žele znati što više o svojim rođacima i povezati se s njima pa me čini sretnim što to mogu učiniti zbog onoga što radim. Radim i na nekim sekundarnim projektima, no oni su ili isuviše tehnološki ili su tek u povojima da bi ih mogao predočiti javnosti.
Direktorica 23andMe Anne Wojcicki, sestra direktorice YouTubea Susan Wojcicki, imenovana je najhrabrijom direktoricom 2013. po izboru Fast Company. Kakvo je iskustvo raditi u takvoj tvrtki u usporedbi sa sveučilištem?
Moja tranzicija od postdoktoranda u 23andMe bila je glatka. Kada sam došao ovdje i počeo raditi na projektima mislio sam o vremenu kada sam bio postdoktorand. Glavne su razlike bile vezane uz život u novom gradu, rad s novim ljudima i drukčiju okolinu. Ispalo je da su ljudi zaista sjajni, što sam i očekivao, pa sam se nakon nekoliko mjeseci osjećao podjednako kao u Davisu. Na kraju krajeva, radim na projektima koje volim i okružen sam različitim ljudima raznolikih povijesti do kojih mi je stalo, tako da je moje iskustvo doista jako pozitivno.
Kako izgleda vaš dan u 23andMe?
Opisao bih ga kao nešto jako uzbudljivo, ali istodobno i vrlo dosadno za nekoga tko bi čitao o mojem radnom danu. Počinjem između osam i devet ujutro, nešto pojedem, otvorim laptop i počinjem raditi. Oko podneva se ruča u blagovaonici ili prizemlju. Dnevno obično imam jedan ili više sastanaka s različitim ljudima, koji često nisu znanstvenici. Obično odlazim oko pet ili šest, nekada i kasnije, a radim i kod kuće. Ipak, ovdje imamo poprilicno zabavne stvari poput automata za smrznuti jogurt, stolova za stolni tenis ili stolni nogomet, bilijara, i teretanu, takodjer i gotovo neograničene količine hrane i kave. Moj je problem što mi bilijar, stolni nogomet i stolni tenis baš i ne idu! No, tvrtka je prijatelj životinja (“pet friendly”) pa svatko može na posao dovesti i psa.
Kako je živjeti u Silicijskoj dolini? Čitamo da njezini vodeći poduzetnici nakon predsjedničkih izbora žele da se Kalifornija odvoji od SAD-a!
Ne biste trebali vjerovati stvarima koje čitate na internetu! No, reći ću vam mišljenje čovjeka koji u ovoj zemlji živi devet godina: mnogi su ljudi u SAD-u iznenađeni a neki i uznemireni rezultatima izbora, ali na kraju krajeva, svi mi živimo u jednoj zemlji i to se neće promijeniti. Kalifornija će i dalje ostati u SAD-u. A život u Silicijskoj dolini je ugodan, u Mountain Viewu ima puno više restorana nego u Davisu, ali je sve i skuplje nego u bilo kojem drugom gradu u kojem sam živio. No, bolje me plaćaju, klima je puno ugodnija, ali je promet užasan. Promet je uzasan, (ali to me ne smeta jer) ionako na posao idem pjesice. Mnogi ljudi ovdje voze skupe aute, ali i s takvim autima svejedno zapnu u prometu
Primjerice, trgovine ne koriste plastične vrećice, iako ih ja ni prije nisam koristio. Ljudi ovdje su puno liberalniji nego u mnogim drugim gradovima u kojima sam živio u Americi.. Lista se nastavlja, jer ima puno stvari koje ovo mjesto čine jedinstvenima. Ipak, ne mislim da bilo koja od tih razlika bitno utječe na moj život. Više-manje radim iste stvari koje sam radio i prije, uživam u svojoj obitelji i svome poslu. Dakle, što se mene tiče, život ovdje je lijep.
Jeste li već nešto otkrili?
Da, ali to još nije za objavu.
>>Neandertalci su učili ljude kako koristiti alat?
