Kada je ugledni američki genetičar Francis Sellers Collins pokrenuo Human Genome Project, odnosno projekt sekvenciranja ljudskog genoma, učinio je to s velikim optimizmom. Kako je već bio otkrio nekoliko gena izravno povezanih s određenim brojem bolesti, očekivao je kako bi ovaj projekt mogao dovesti do ključnih spoznaja o nama samima, pa i otkriti nam barem jedan dio tajne života. Jer, osnovni je cilj bio utvrditi osnovne jedinice koje čine ljudski DNK, a onda utvrditi i mapirati sve gene ljudskog genoma. Nikada do tada, pa ni poslije, nije bilo većeg kolaborativnog projekta u povijesti.
Bolje razumijevanje bolesti
Taj projekt ima svoju povijest; kao važnu ideju prihvatila ga je američka administracija još 1984. godine, a 1990. godine “Projekt ljudskog genoma” i službeno je pokrenut, a dovršen je 14. travnja 2003. godine, što je bilo čak dvije godine ranije od plana. Preliminarni rezultati objavljeni su uz veliku pompu 2000. godine, a konačni u veljači 2001., dakle prije 20 godina. Neprijeporno je to jedan od najvećih i najuspjelijih pothvata u povijesti znanosti.
Ima ih, naime, koji se, poput odličnog znanstvenog weba The Conversation, pitaju je li doista današnjih oko pet milijardi dolara vrijedan pothvat doista donio stvarnu prekretnicu. Ili je njegovim završetkom tek zaključeno da je potrebno još nekoliko puta toliko posla da bi se našao put prema odgovorima na postavljena pitanja. Golem je bio entuzijazam, dolazak prvih rezultata objavili su osobno tadašnji američki predsjednik Bill Clinton i britanski premijer Tony Blair.
Taj prvi znanstveni rad o velikom projektu nazivao se i knjigom života, planom ljudskog bića, ufanja da će on omogućiti liječenje mnogih do tada neizlječivih bolesti bila su golema. I ne može se reći da “Human genome project” nije donio velik napredak u određenim područjima, a vodeći znanstveni časopisi i danas ga slave, što i jest zasluženo, no ipak se može reći da je on u svojoj osnovi podbacio. Jer, znanost se nadala da će sekvenciranje ljudskog genoma transformirati naše razumijevanje ljudske bolesti za 20 godina, što bi onda dovelo do boljih metoda liječenja, ranijeg prepoznavanja bolesti i njihova sprečavanja.
Ono što se, zapravo, jest dogodilo otvaranje je cijelog jednog novog znanstvenog područja koje tek treba istražiti. Prije svega je tu povezivanje naših gena i otponaca koje uvjetuju gensku aktivnost, a što su odlučujući faktori koji određuju kako izgledamo ili od čega obolijevamo, što jedinke jednu od druge u omjeru od čak 90 posto čini različitima. Znanje koje smo stekli sekvenciranjem ljudskog genoma trebalo bi omogućiti da dođemo konačno do tih spoznaja, razotkriti i najdublje tajne gena naše vrste. Samo mapiranje genoma dovelo je do projekta “Cancer Dependency Map” te “Genome Wide Association Studies” koji su omogućili bolje razumijevanje bolesti koje često pogađaju čovjeka.
Kako The Conversation podsjeća da je sekvencirani ljudski genom zapravo najprije donio razočaranje koje je bilo posve matematičke prirode. Jer, očekivalo se da će se potvrditi da naš genom ima jako puno gena, možda i do 300.000, ako ih već običan luk ima 60.000. No, rezultat je bio prilično razočaravajući, tek 25.000, samo nešto više od miša ili mušice, koji imaju po 21.000. Tako je propala ideja da ljudsku rasu upravo geni čine toliko različitom od svih drugih vrsta.
Onda se uočilo kako na kodirajući dio genoma, onaj koji je odgovoran za kodiranje genoma koji su temeljni sastojak života, otpada tek 1,7 posto genoma. Sve ostalo ide na nekodirajući genom za koji se mislilo da je redundantan, ‘junk DNA’. Da bi se onda, tek poslije, uočilo da upravo ondje stoji većina informacija koje utječu na razvoj bolesti kod ljudi. Ispalo je kako je taj dio genoma mnogo važniji nego što se u početku smatralo. Dapače, kratke regije DNK zvane pojačivači izgleda da su ostali gotovo nepromijenjeni tijekom evolucije pa je zaključeno kako je upravo u tim dijelovima genoma važan izvor genetske informacije, da upravo ti dijelovi utječu na oblikovanje embrija.
Jedan od tih pojačivača izravno utječe na unos alkohola, tjeskobu i unos masnoća, a postoji od pradavnih vremena, čak 350 milijuna godina, što upućuje na to da je utjecao na opstanak mnogih današnjih vrsta kod kojih je pronađen. I, kada je taj dio genoma maknut CRISPR tehnologijom primjerice iz miševa, oni su konzumirali manje masnoća, pili manje alkohola te bili manje tjeskobni. Naizgled je to nešto doista pozitivno pa se da zaključiti kako bi takav potez bio itekako koristan i za čovjeka. No, ako se vratimo u povijest, tada vidimo da je taj pojačivač utjecao na opstanak vrste poput miševa jer su oni bili oprezniji u čuvanju od grabežljivaca, jeli kaloričniju, čitaj, masniju, te fermentirano voće kako bi lakše preživjeli. U današnjem vremenu te osobine mogu dovesti do pretilosti, zloporabe alkohola i kronične tjeskobe.
Moral i etika
Kada smo već kod CRISPR-a i mogućnosti uređivanja gena, nova znanost kao što je bioetika postala je i više nego potrebnom. I prije nego što se ovaj moćni alat pojavio već se na početku sekvenciranja nametnulo pitanje je li zapravo moralno i etično to zadiranju, a onda i uređivanje knjige života. Sada su ta pitanja i mnogo važnija kada se zna da je “Projekt ljudskog genoma” zapravo samo koridor za autocestu života koja ide u nekoliko trakova za koje ne znamo kamo nas točno vode.
>> Pogledajte i ovaj video: Što znamo o brazilskom soju koronavirusa i zašto zabrinjava znanstvenike
Ubit ce nas pohlepni bolesni znanstvenici,multimiljarderi i ljudska sujeta