Gornji Poloj nalazi se na oko sat i pol vožnje od Zagreba, negdje ispod Karlovca, prema Generalskom Stolu. Najbliže veće mjesto je Barilović pa onda Perjasica. Taj put naglo se produžuje nakon ulaska u Donji i Gornji Poloj, jer ondje ceste praktički više nema. Ni stanovnika. Krećete se po nečemu što se može nazvati makadamom, a zapravo cijelo vrijeme igrate izbjegavanje rupa naričući usput nad sudbinom svojeg vozila. I onda, u jednom trenutku, ispred vas se stvori velika bijela zgrada s istaknutim logotipom – M Brothers.
– Nikola vam je na farmi, to vam je istim putem druga desno – uputio nas je Hrvoje Maturanec, jedan od trojice vlasnika M Brothersa. Braća stoje iza trenutačno najtraženijeg mesnog brenda u metropoli i drugim većim hrvatskim gradovima. Treći brat suosnivač je Tomislav. I taj put prema farmi nije ništa lakši, ponovno je to “cestovni bilijar”, međutim, isplati se. Jer ima se što vidjeti, čuti i osjetiti. Upravo tako, pa i tim redom. – Cesta, velite, treba je popraviti? Pa to je popravljeno! A onaj kraći asfaltirani dio napravljen je jer se u tom dijelu ni makadam nije više mogao popravljati. To je županijska cesta, rekli su nam da je asfaltiranje u planu tijekom sljedećih pet godina. Vidjet ćemo. A iz samog sela iseljavalo se i prije rata, kada je ono već bilo praktički prazno, a rat je taj proces samo dovršio pa su ljudi, koji su sada većinom po stranim zemljama, Njemačkoj, Austriji i drugdje, bili voljni prodati imanja da ta zemlja ne propadne – govori nam Nikola, koji nas dočekuje na ulazu u farmu M Brothers, a s tog mjesta teško možete pretpostaviti o čemu se doista radi. Kako se penjemo na prvi proplanak, polako se pred nama otvara pogled na prostor koji kao da je preseljen iz nekog vesterna – široki, veliki pašnjaci razgraničeni šumom.
– Ne trebate katastar da vidite prostor koji smo mi preuredili. Tamo gdje prestaje pašnjak, a počinje šuma, to je granica našeg zemljišta. I ono je bilo takvo kada smo počeli preuređivati, šumu smo iskrčili i umjesto nje dobili pašnjake – opisuje Nikola dodajući da je ovo jedino područje gdje se mogla dobiti ovako okrupnjena površina.
– Imam i prijatelja u Petrinji koji mi je preporučivao sličan teren, no ova lokacija ima osnovnu prednost jer je na sat i pol od Zagreba i od Rijeke, a nešto više ima do Splita. Nigdje drugdje ne postoji ništa slično, objasnio je.
Kvalitetna, otporna pasmina
Obitelj Maturanec potječe iz Sudovčine, u općini Martijanec u Varaždinskoj županiji, a ondje su imali pilanu koju su prodali talijanskom vlasniku.
– Mogli smo dobro živjeti i s tim novcem. No nije nas to zanimalo, željeli smo i dalje raditi pa smo razmišljali o tome što bi bilo dugoročno održivo. Prerada mesa to nije, jer to rade svi, ali proizvodnja iz vlastitog uzgoja, to je nešto drugo. Tako smo se odlučili na stoku. Stočni fond u Hrvatskoj malen je, nerelevantan, prevladava uvoz, a potreba za kvalitetnim domaćim mesom raste. I zbog publike koja zna što želi, ali i zbog turizma. Jedan mi je naš kupac rekao da je došao k nama kada je shvatio da mu strani gosti odlaze iz restorana kada shvate da im njegovi konobari ne znaju objasniti kojeg je podrijetla meso koje serviraju. Gosti danas žele znati sve, koje je to meso, gdje je i kako uzgojeno – kaže Nikola Maturanec. Imanje nalik na ranč s Divljeg zapada impresivan je prizor. Rubovi više od 300 hektara zemljišta jedva su oku vidljivi s najvišeg mjesta na imanju na kojem je sada više od 600 grla goveda pasmine angus. Prvih je 150 nabavljeno iz Njemačke, pa sto iz Estonije te 80 iz Austrije. Najkvalitetnija grla, najsličnija onima iz Amerike, ona su iz Estonije, uzgojena kao ovdje, u prirodi.
– To je najotpornija stočna pasmina koja će izdržati i niske temperature pa joj zapravo i ne treba zatvoren prostor, što meni nije važno samo zbog nižih troškova nego i zato što je stalan boravak na otvorenom prirodniji. Tako su torovi i uređeni, napravljene su staze s kojih se grla hrane isključivo mješavinom prirodne hrane, sijenom i žitaricama, a onda izađu na pašnjake na svježu travu. Nema ničega industrijskog, samo priroda, kao što se ne koriste ni antibiotici, hormoni ili steroidi. Uostalom, u svakoj zemlji s ozbiljnijom proizvodnjom mesa vidjet ćete angus kao jednu od prevladavajućih pasmina, u Americi, u Velikoj Britaniji; zaista je zahvalna – govori Nikola.
Učili su, kaže, od ove zemlje, pokušavali s drugim vrstama trave i bilja, no autohtona vrsta uvijek je jača. Njihovi angusi hrane se kordunskom travom.
– Natkriveni prostor podijeljen je, telići su posebno, krave posebno, bikovi, njih četiri, koje povremeno i mijenjaju zbog održavanja dovoljno velikog genetskog bazena, također posebno. Nekad se pristupa embriotransferu, pri čemu je junica zapravo surogat-majka. Tako dugoročno održavamo bazu. Svinja više nemamo. Bili smo počeli, ali shvatili smo da sve što se može uzgajati u zatvorenom prostoru ne može biti i konkurentno, jer to mogu i rade svi. Ovako kako radimo mi, u cijelosti prirodan uzgoj, nitko u Hrvatskoj ne radi na ovoj razini. Postoji još nekoliko farmi, ali nisu ovoliko brojne, pogotovo ne kad je riječ o grlima pasmine angus – objasnio nam je M Brother Nikola. Jasno, ima i nekih problema.
– Veterinar! Ne možeš ga dobiti nigdje u blizini, prošla su vremena kada su nakon završetka studija mladi veterinari jedva čekali priliku da dođu na ovakvu farmu. Isplativije im je svima baviti se kućnim ljubimcima nego stokom, injekcija vitamina za kravu je 30 kuna, a za psa 200 kuna, jasno je o čemu je riječ. Mi imamo sreću da smo mogli zaposliti veterinarku koju ovo doista zanima i koja se posvećuje svakom grlu, a tako da se ne koristi ništa što inače možete vidjeti na industrijskoj farmi. Jer, bude situacija da junica teško nosi ili da tele bude slabije, a mi ne ostavljamo nijedno grlo, nijedno nije skončalo negdje u šumi. Namjena im je koja je, ali ne moramo se zbog toga ponašati kao industrija u kojoj su grla samo broj i stvar. I tu je, također, ta razlika, ljudi imaju odbojnost prema lošem tretmanu životinja. Ovdje to nije. Do sazrijevanja grla prođe i 30 mjeseci od oplodnje – govori nam Nikola Maturanec. Voda je ovdje također rijetka roba.
– Problem vode riješili smo iako su najbliže rijeke, Korana i Mrežnica, izvan dohvata. Iskopali smo arteške bunare. Prvo smo uz pomoć jednog stručnjaka iz nekadašnje Geofizike koji ima točna saznanja gdje ispod zemlje ima vode, iskopali bunar od 60 metara, no koji je ubrzo presušio. Onda smo ovdje iskopali jedan od 140 metara, a drugi kod pogona koji je dubine 180 metara. I sada je to u redu. Objašnjeno nam je da ispod tla nikada nije šupljina, osim ako se ne radi o špilji, nego je uvijek voda, a ispod nje – nafta. No naftaši sigurno nećemo biti! – šali se Nikola. Treći problem vjerojatno ne treba spominjati – ljudi. Posla ima, ljudi je malo, na farmi su uz Nikolu još dva zaposlena iz susjednih sela, koji su se za našeg boravka rijetko odmaknuli od upravljača mehanizacije. Braću Maturanec pandemija je dovela u problem koji imaju svi, a to je plasman robe.
– Upozorio me prijatelj iz Kine s kojim sam nekada radio, poslao mi je 2000 maski! Nije mi ništa bilo jasno, a onda je počelo. Pa su počeli otkazivati i ugledni restorani s kojima smo radili, ne krivim ljude, takva je situacija, nema se kome prodati. Otvorili smo web-shop koji nas je iznenadio. Osim El Tora, Pivnice Medvedgrad u Ilici, Burger Huba na Stenjevcu, Bountyja, Hopsa i Konobe Kalelarga u Makarskoj, sve prodamo tim kanalom. A otvorili smo i restoran s prodajom odležanog mesa u Varšavskoj, gdje se može nešto i pojesti, sve od našeg mesa, naravno. Organizirana je dostava kombijem jednom tjedno u Zagreb, Rijeku i Split, donji limit je 800 kuna – govori Nikola Maturanec. Lokal u Varšavskoj vodi brat Hrvoje, Tomislav ostaje suvlasnik iako nastavlja posao u svojoj struci, drvnoj industriji, upravo u pilani iz koje je sve krenulo. Hrvoje je otvaranje terasa jedva dočekao.
Nema nitritnih soli
– Otvaramo i mi pa očekujemo da ćemo prodavati i više burgera nego do sada. Nismo išli ni s čim drugim, jer naš trade mark su steakovi, u burger ide sve ono što ne može proći pod takav komad mesa, tako da i ti dijelovi dobiju svoj smisao, a ispadaju zaista dobro. Imamo sada već jedan broj stalnih kupaca, a radi se u pravilu o solidnim količinama. Kasnije ćemo vidjeti, za sada smo zadovoljni, vjerujemo da će biti još bolje. Razmišljamo da uvedemo smoker, to bi moglo biti zanimljivo. Naša je preporuka uvijek da se naše meso ne tretira ni s čime, nego se samo posoli i popapri nakon pečenja, ništa mu drugo ne treba – objasnio nam je.
Pogon M Brothersa, koji se nalazi ponad farme, više je velika komora za odležavanje. Logotip sa slovom M zapravo su stilizirani rogovi muflona, kojih je u prostoru farme nekoliko komada, kao kuriozitet.
– Opet, ovo nije industrija, nema nikakve masovne proizvodnje. Imamo tri komore za odležavanje gdje se nalazi meso raspoređeno s obzirom na potrebnu dužinu odležavanja. I to je do 60 dana, pri čemu smo u ovih pet godina skupili dovoljno iskustva. Angus je pasmina snažnih goveda čije meso ima najbolje predispozicije za odležavanje zbog izuzetne “mramoriranosti”, prožetosti masnoćom, ali da se to postigne, treba puno znanja, vještine, cjeloživotnog učenja. Ima i jedan trik, kod nas meso ne odvajaju mesari, već – kuhari! Oni su precizniji, tako su onda i komadi mesa uredniji, praktički odmah mogu na vatru. Sve, od početka do kraja, prirodno je, nema nitritnih soli koje umjetno održavaju meso “u formi”. I vjerujte mi, ljudi to pitaju, kada čuju da ne koristimo ništa takvoga, uzimaju, kada probaju, još i više. To je ujedno i razlog zbog kojega od suhomesnatog imamo samo slaninu Pokušali smo i s kobasicama, no zbog toga što se ne koriste emulgatori i drugi aditivi, lako se skuplja plijesan, na koju prosječan kupac nije navikao. Zato bolje ne, prirodno i čisto je najbolje. Razmišljamo o tome da na terasi pokraj pogona otvorimo jedan grill i za goste farme, ali i kao ugostiteljstvo. Turizam? Može, samo da se ja time ne moram baviti. Samo farma i uzgoj – kaže Nikola Maturanec.
Ovakve ljude treba podržati, stvorit im sve uvjete za posao, njima ne treba puno. Moja velika podrška jer znam da nisu velika tvrtka. Sramota je za svih nas da mladi ljudi koji se bave ili se žele bavit tim poslom nemaju iste uvjete kao i tvrte koje uvoze te iste proizvode lošije kvalitete. Ti mladi ljudi su budućnost naše države