U vremenima fascinantnih znanstvenih istraživanja i kreiranja humanog i miroljubivog svijeta pamtimo Christiana de Duvea kao promicatelja znanosti, humanosti i mirotvorstva. Usmjeren na biokemiju, fiziologiju i patologiju animalne stanice Christian de Duve je sa svojim suradnicima na Medicinskom fakultetu u Louvainu 1955. godine otkrio citoplazmatske tvorevine veličine 0.4-0.8 mikrona koje su nazvane: lizosomi. (Biochemical J. 1955, 60:604-17)). Osim toga, dao je značajan doprinos i spoznajama o staničnim tvorevinama nazvane peroksisomi (Ann. N.Y. Acad.Sci.1969 ;168,369-381).
Godine 1974. Christian de Duve odlikovan je Nobelovom nagradom za fiziologiju i medicinu. U svom govoru zahvale prof. de Duve naveo je da svjetlost povezuje univerzalna načela: ljubav, slobodu, mir i međusobno razumijevanje. Te su riječi bile popraćene odobravanjem prisutnih.
Roditelji Christiana de Duvea izbjegli su iz Antwerpena, Belgija, za vrijeme Prvog svjetskog rata u Thames Ditton, nedaleko od Londona u kojem se 2. listopada 1917. godine rodio Christian. Po završetku rata obitelj de Duve vraća se u Antwerpen u kojem Christian stječe klasično obrazovanje u Jezuitskoj školi, potom se upisuje na Medicinski fakultet, Katoličkog sveučilišta u Louvainu, Belgija. Nakon završenih studija i obrane doktorske disertacije iz područja kemije i fiziologije odlazi u Stockholm u Medical Nobel Institute kod Nobelovca Huga Theorella na postdoktorsko usavršavanje. U svojim brojnim predavanjima de Duve često spominje Theorellov laboratorij, kao idealno mjesto za znanstveni rad, opremljeno najsuvremenijim instrumentima i bogatom literaturom. Godine 1948. de Duve se vraća u Louvain gdje na Medicinskom fakultetu sa suradnicima proučava morfologiju, biokemiju, fiziologiju i patologiju stanice i njezinih struktura.
U tim istraživanjima znanstvenici koriste razdvajanje homogenata jetre i drugih organa s pomoću ultracentrifuge a izolirane frakcije proučavaju s pomoću elektronskog mikroskopa. Rezultati tih istraživanja dovela su do otkrića lizosoma. Tijekom svoje znanstvene karijere de Duve je stekao počasni naslov emeritus profesora na Sveučilištima u Brusselu, Parizu, Louvainu i New Yorku. Osim toga, kao istaknuti znanstvenik de Duve je izabran za redovitog člana akademija u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Grčkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Valja spomenuti da je de Duve sa svojim suradnicima u Bruxellesu osnovao Institute of Cellular and Molecular Pathology u kojem je sve do svoga umirovljenja obnašao dužnost ravnatelja. Nakon smrti Christiana de Duvea 4. svibnja 2013. Institut nosi naslov “De Duves Institute”.
A sada se vratimo spoznaji o svojstvima lizosoma.
Biokemijska i citokemijska proučavanja su pokazala su da lizosomski sustav čini niz funkcionalno povezanih tvorbi različita podrijetla i sadržaja. Mehanizmom stapanja membrana lizosomske se tvorbe međusobno spajaju ili rastavljaju tvoreći pri tome različite nove strukture. Procesi u lizosomskom sustavu uvjetovani su djelovanjem enzima u kiselom mediju između 3 i 5 pH. Posebice su važne spoznaje da lizosomski sustav sudjeluje u nizu fizioloških procesa poput razgradnje endogenih i egzogenih makromolekula kao što su proteini , lipidi, polisaharidi i dr. Male molekule nastale u tim procesima prelaze iz lizosoma u stanicu gdje se koriste za ishranu i kao materijal za pretvorbu drugih struktura. Lizosomski sustav ima bitnu ulogu i u nekim fiziološkim procesima kao što su: pretvorba hormona iz inaktivnog u aktivni oblik, proinsulina u insulin, regresija tkiva kao što je smanjenje mliječne žlijezde nakon laktacije, involucija uterusa nakon poroda i dr. ti i patološke procese u kojima lizosomski sustav sudjeluje poput: reumatskih tumorskih i radijacijskih bolesti, upalnih procesa, nekroza i dr. Osim toga lizosomski sustav sudjeluje i u patološkim procesima kao što su: upalni procesi, nekroza, te u reumatskim, tumorskim, radijacijskim bolestima i dr.
U okviru lizosomskih spoznaja važno je navesti lizosomske bolesti nakupljanja (LBN). Te bolesti nastaju uslijed nakupljanja supstrata u lizosomskim tvorevinama zbog nedostatne ili odsutne aktivnosti odgovarajućih lizosomskih enzima.
Spomenimo Anderson-Fabryjevu nasljednu bolest karakteriziranu smanjenom aktivnošću lizosomskog enzima alfa-galaktozidaze zbog čega dolazi do nakupljanja glikosfingolipida u različitim stanicama, a najčešće u endotelnim i krvožilnim mišićnim stanicama. Vrijedno je spomenuti znanstvene publikacije na području LBN naših znanstvenika prof. dr. sc. Vanje Bašić Kes i prof. dr. sc. Petra Kesa, posebice one koje se odnose na Anderson-Fabryjevu bolest.
U 1974. godini Christian de Duve je uveo pojam lizosomotropizam koji je označio nakupljanje farmakološki-aktivnih, toksičnih i kancerogenih tvari u lizosomskom sustavu neovisno o njihovoj strukturi i mehanizmu ulaska. Rezultati istraživanja su pokazali da lizosomotropne tvari mogu uzrokovati labilizacijski ili stabilizacijski učinak na propusnost membrana pa tako E i C vitamini, kortikosteroidi, azitromicin i dr. smanjuju propusnost membrana dok ih benzopiren, azbest, neki insekticidi povećavaju. Važno je pri tome naglasiti da labilizacijski učinak uzrokuje izlazak enzima iz lizosoma u citoplazmu, razgradnju citoplazmatskih struktura, autolizu, smrt stanice pa prema tome i štetne posljedice za odgovarajući organ ili tkivo (Biochem.Pharmacol. 1974,23: 2495-2531).
Zahvaljujući istraživanjima Christiana de Duvea i njegovih suradnika spoznaja o lizosomima ubrzo je prepoznata. Mnoge znanstvene institucije uključile su u svoje znanstvene projekte i lizosomska istraživanja. Među njima bila je i grupa za medicinsku biokemiju na Institutu Ruđer Bošković, u sastavu: Višnja Šverko, Veronika Prpić, Đurđa Bešlić, vanjska suradnica Ksenija Matota i mene kao voditeljice.
Christiana de Duvea upoznala sam na Prvoj lizosomskoj konferenciji u Louvainu 1970. Nakon mog izlaganja rezultata istraživanja Grupe za medicinsku biokemiju o lizosomima tijekom gladovanja prof. de Duve pozvao me da posjetim
njegov Institut na Katoličkom sveučilištu u Louvainu i upoznam neke nove metode rada u proučavanju lizosomskih tvorevina. U dogovoru s Institutom Ruđer Bošković prihvatila sam poziv i dva mjeseca provela u njegovu laboratoriju upoznavajući istraživanja de Duveovih suradnika i instrumenata o kojima sam mogla samo sanjati.
Kada sam jednom otišla na konzultacije s rezultatima istraživanja na kojima sam radila de Duve ih je pogledao s puno pozornosti i znatiželje i rekao: "Mislim da ste to sjajno izveli". Ali ne zadugo... Njegova me sljedeća rečenica spustila na zemlju: "Zaista sam uvjeren da ćete dobiti jednake rezultate ako postupak ponovite još dva puta".
Sjećam se, bio je to postupak izolacije i identifikacije lizosomskih struktura koji "beskonačno" traje. Eto takav je bio Christian de Duve.
Grupa za medicinsku biokemiju bila je u kontaktu sa suradnicima Christiana de Duvea u Louvainu, kasnije u Bruxellesu s pogledom na metode i motivaciju rada. U našem smo laboratoriju istraživali stabilizacijske i labilizacijske učinke farmakoloških, toksičnih i kancerogenih tvari na propusnost lizosomskih membrana, poput Ftorafura (citostatik), eritromicina, azitromicina (Sumamed, antibiotici), a potom azbesta, insekticida i niz drugih.
Ne bih mogla završiti ovaj tekst a da ne podsjetim na poziv Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti upućen Christianu de Duve da posjeti Zagreb i Akademiju. Došavši u Zagreb 1978. godine sa suprugom Janine, de Duve pozdravio se s predsjednikom Akademije Nikšom Allegretijem i s drugim akademicima, a potom je posjetio Institut Ruđer Bošković i Institut tvornice Pliva. Nije bila izostavljena ni posjeta Meštrovićevoj galeriji i Hrvatskom narodnom kazalištu.
Tijekom 1990-ih godina redovito sam se dopisivala s obitelji de Duve koji su od početka Domovinskog rata zagovarali uspostavljanje samostalne Republike Hrvatske. Christian de Duve bio je među sto nobelovaca koji su 23. rujna 1991. pokrenuli i potpisali peticiju “Nobelovci za mir u Hrvatskoj”.
Život i rad Christiana de Duvea podsjećaju me na misli Emanuela Kanta (1724.-1804.):
“Zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni”.
