U proteklih sedam nastavaka ovog feljtona naša se prva stanica podijelila toliko puta da je sada stvorila organizam građen od trilijuna stanica koje su zauzele točan oblik u prostoru, a mnoge stanice specijalizirale su se za svoje uloge. Tijekom oko 25 godina naš rast i razvoj završio je i dosegao svoj vrhunac, nakon čega počinje jasno vidljivo starenje.
Međutim, kako bismo se mogli usredotočiti na pitanja samih mehanizama koji nam ograničuju životni vijek, treba najprije razjasniti još nekoliko stvari. Počnimo s jednom vrlo očitom: do sada smo govorili o svojoj prvoj stanici i svim njezinim potomcima kao o “našim” stanicama. Te, “naše” stanice, u našem su organizmu zapravo u manjini. Naš organizam sadrži još i više stanica koje nisu nastale iz naše prve stanice, tj. zigote. To su trilijuni bakterijskih stanica na površini naše kože te unutar našeg probavnog sustava. Netko bi mogao reći kako te stanice parazitiraju na našem organizmu, ali to bi bilo vrlo daleko od istine. Naime, sve te bakterije koje nosimo na sebi i u sebi naši su prijatelji. One mogu lako preživjeti i bez nas, jer nalazimo ih slobodno u prirodi, a prilagođene su i na druge oblike života. Bakterije su bile među prvim stanovnicima Zemlje i na njoj su tisućama puta dulje od ljudi – dakle, oko četiri milijarde godina. Životni vijek im je najčešće kraći od jednog sata, prije no što se podijele na dvije nove jedinke. Stoga su, tijekom toliko dugog vremena, i kroz toliko generacija postigle golemu raznolikost i prilagodile se doslovno svakom okolišu na Zemlji. U svakoj litri vode iz rijeke ili jezera pronaći ćemo oko milijardu bakterija, a u kilogramu plodne zemlje i do 50 milijardi.
Ne možemo živjeti bez bakterija
One, dakle, mogu vrlo lako preživjeti bez nas. Mi, međutim, ne možemo nikako preživjeti bez njih jer ove na koži štite nas od raznih gljivica i drugih mikroba, a ove u crijevu nužne su nam za probavu hrane te bez njih uopće ne bismo mogli preživjeti. Pitanje je, stoga, tko na kome parazitira – korektnije bi bilo zaključiti kako mi, zapravo, parazitiramo na trilijunima stanica naših prijateljskih bakterija, koje zajedničkim imenom nazivamo mikrobiom. Takve mikrobne zajednice sastoje se od velikog broja različitih vrsta bakterija, a one međusobno surađuju kako bi preživjele. Pritom proizvodi metabolizma jedne vrste bakterija mogu činiti hranu drugoj vrsti. Nadalje, nekoliko različitih vrsta može proizvoditi zajednički razne aktivne tvari kojom se čitava zajednica štiti od konkurenata. Bakterije ispuštaju i signalne molekule koje objavljuju svima drugima stanje u njihovu mikrookolišu, a već je opisano i kako su u stanju putem mostića između sebe razmjenjivati dijelove genetske upute, povećavajući tako svoju raznolikost i zadržavajući sva pozitivna svojstva, što ih čini nevjerojatno dobro prilagođenima i otpornima na svaku moguću nedaću – znatno bolje od nas, ljudi.
Međutim, dobro znamo da nisu sve bakterije u prirodi prijateljski nastrojene prema nama. Neke od njih, zbog nesretnih nepodudarnosti o kojima će biti više riječi kasnije, jednostavno dovode do velikih problema u funkcioniranju našeg organizma te nas mogu i životno ugroziti. No, kako znamo koje bakterije trebamo primiti u svoj organizam te ih udomiti na koži i u crijevima, a koje moramo držati podalje od sebe i ubiti ih čim uđu u naš organizam? To je jedna od zadaća našeg imunosustava koji je, očigledno, iznimno važan. Čini se kako smo svi mi zapravo velika “vreća” puna naših vlastitih stanica te stanica jako mnogo bakterija koje su nam potrebne. Ta je “vreća” omotana našom kožom, koja je i sama prekrivena bakterijama. Čitavu “vreću” u njezinoj funkciji održava naš imunosustav, koji tolerira sve bakterije koje su poželjne za nas, a osigurava da se u nju ne ubace bakterije, virusi, paraziti ili gljivice opasni za ostale stanice-žitelje. Imunosustav ima ulogu unutar organizma sličnu onoj koju policajci, ili čak tajni agenti, imaju u ljudskoj zajednici: oni, za razliku od nas ostalih, imaju dozvolu ubijati one za koje procijene da predstavljaju opasnost za sve druge ljude.
Sustav unutarnje sigurnosti
Dakle, iako su sve stanice našeg organizma potekle iz one prve, oplođene jajne stanice, te nose jednaku genetsku uputu, u svojoj diferencijaciji neke stanice dobivaju jasnu ulogu ubijanja ostalih stanica. Te ubijene stanice mogu, naravno, biti nepoželjne i opasne bakterije, ali ono što je posebno zanimljivo – to mogu biti i vlastite stanice ako su se pretvorile u stanice zloćudnog tumora ili se pak dogodilo nešto što je okrenulo taj naš imunosustav protiv nas samih te on počne napadati “nedužne” vlastite stanice pojedinih tkiva, kao kod autoimunih bolesti. Očigledno je da je naš život u golemoj mjeri ovisan o ispravnoj funkciji tog našeg “sustava unutarnje sigurnosti” – imunosustava – koji nas štiti od infekcija nepoželjnih bakterija i karcinoma. Ali okrene li se protiv nas, tada može izazvati tzv. autoimune bolesti. Istraživanja međudjelovanja između tog našeg “policijskog sustava” u organizmu i vlastitih stanica, prijateljskih bakterija, te neprijateljskih mikroorganizama koji nam prijete, bila su pravi “rasadnik” Nobelovih nagrada za medicinu, zbog goleme važnosti koje su zarazne bolesti kroz povijest imale u medicini. Stoga je svako razumijevanje kako ovi mehanizmi funkcioniraju pomagalo razviti i unaprijediti mehanizme naše obrane protiv zaraznih bolesti, ali i tumora i autoimunih bolesti.
