Na rubu pustinje, na obali Crvenog mora, Saudijska Arabija planira napraviti megapolis budućnosti vrijedan 500 milijardi dolara. Najavljuju kako bi to doista bio grad koji kao da je došao iz budućnosti, filma Peti element ili nešto tome slično, s letećim taksijima, robotima kao kućnim pomoćnicama, sve u tom tonu, i to za milijun stanovnika.
Neom, grad budućnosti, trebat će i izvor energije za svu tehnologiju u njemu. Kada pogledate da se grad nalazi u Saudijskoj Arabiji, očekivali biste ono najlogičnije, a to je nafta u kombinaciji s plinom. Jer, po tome je ova zemlja najpoznatija, ondje je i jedna od najvrednijih svjetskih kompanija, Aramco. Međutim, nije tako. Saudijska Arabija odlučila se u ovom superskupom projektu za jedan potpuno drugi energent, a to je zeleni vodik. Ovo se gorivo dugo vremena smatralo najboljom alternativom za fosilna goriva da bi se u jednom trenutku od njega pomalo odmaknulo nakon što se uvidjelo da je potrebna nova infrastruktura koja traži i stroge uvjete skladištenja. Tako da je velika prednost vodika, gotovo nikakvo zagađenje, znatno umanjena zbog potencijalno visokih troškova.
Veliki povratak vodika
Međutim, tehnologija ide naprijed, i to golemom brzinom, pa bi ova i sljedeće godine mogle označiti veliki povratak vodika. Američka kompanija Air Products & Chemicals objavila je kako već četiri godine u Saudijskoj Arabiji gradi pogon za proizvodnju zelenog vodika. Taj pogon napaja se vjetro i solarnim elektranama koje se nalaze u pustinji te proizvode za pogon potrebnih četiri gigavata električne energije. No, što je to uopće zeleni vodik i zašto je njegovo korištenje odjednom tako intenzivno promijenilo gledanje na vodik.
Ivica Jakić predsjednik je udruge H2 te je konzultant za takve vrste energije više od 15 godina. Objasnio nam je koje sve vrste vodika danas postoje te zašto je Saudijska Arabija odlučila tako veliki projekt napajati zelenim vodikom a ne onime čega ima u izobilju, dakle naftom.
Postoji više vrsta vodika, ovisno o načinu dobivanja. Cilj je dobiti vodiktako da nismo pustili CO2 emisiju niti bilo koji drugi element koji zagađuje okoliš, poput NOx, da bi dobili vodik. Po toj osnovi se dijeli na sivi vodik koji se dobije procesiranjem nafte i plina u rafineriji različitim postupcima. No, tokom njegovog dobivanja ispuštena je jako velika količina CO2 u atmosferu. Tako smo zapravo zagadili okoliš tom emisijom CO2 iako smo dobili vodik. Da bi se ta emisija smanjila izmišljen je sustav carbon capture kod kojeg se CO2 sprema pod zemlju. I to je opet vodik, no deklariran pod imenom plavi vodik. Ima manje emisije jer ona nije išla u okoliš, nego pod zemlju. Napredan varijanta je carbon capture utilisation gdje vodik koji smo stavili pod zemlju rabimo za nešto korisno, poput gaziranih pića. On i dalje ima naziv plavi vodik. Sljedeći je korak vodik koji dobivamo uplinjavanje komunalnog otpada ili biomase. To je tirkizni vodik. No, pri dobivanju takvog vodika vratili smo emisiju CO2 u okoliš koju smo kompenzirali biomasom koja je upijala CO2 dok je rasla. I onda je tu zeleni vodik koji je jedini pravi čisti vodik. A dobiva se samo i jedino iz obnovljivih izvora električne energije, znači od one koja dolazi od hidroelektrana, vjetroparkova i solara. On je dobiven tako da njegovom proizvodnjom nismo ispustili niti jedan gram CO2 u atmosferu niti jedan gram stavili pod zemlju – objašnjava nam Ivica Jakić.
I trajekti će ići na vodik
No, ako je Saudijska Arabija već desetljećima gotovo ovisna o nafti kao najvažnijem izvoru prihoda zašto bi se odlučivala na vodik kao energent u koji još treba i ulagati kako bi se dobili uvjeti da ga se proizvodi na najčišći način.
– Saudijska Arabija, Kuvajt i okolne zemlje svjesne su da sve financiranje i subvencioniranje koje dolazi iz Europe ide za zeleni vodik, a Europi trebaju goleme količine. Euopska komisija rekla je kako nam treba elektrolizera za 80 GW. Riječ je o uređaju koji prima električnu energiju iz obnovljivih izvora, a onda od vode i te električne energije napravi vodik. Na jedan kilogram vodika treba deset litara vode i, ovisno o tehnologiji, 42 kW električne energije. Tako se dobiva zeleni vodik koji ima apsolutnu prednost i zbog sufinanciranja grantovima, a još je i u funkciji dekarbonizacije Europe. Saudijska Arabija shvatila je da neće više moći prodavati naftu i plin.
Odnosno hoće, ali sve manje i manje, to je izlazna strategija. Jer, Europa neće te energente više tražiti. Sada se traži vodika za ekvivalent energije od 80 GW, što je jednaka kao 80 nuklearnih elektrana. Plan je da se 40 proizvede u Europi, 20 GW u Ukrajini a 20 GW u sjevernoj Africi. Na Bliskom istoku su shvatili da im nafta više neće moći biti posao. Oni se sada okreću proizvodnji zelenog vodika, ne samo za svoje potrebe već i za izvoz. A zeleni se vodik prenosi u tzv. Liquid Organic carrier (LOHC) sustavu, gdje se otapa u organskom ulju, pa tako tankeri koji su do sada prevozili naftu, sada prevoze vodik u tekućem stanju na atmosferskoj temperaturi i na atmosferskom tlaku. Dakle, uopće nije opasan.
A Saudijska Arabija ima mogućnost da postavi tisuće i tisuće kvadratnih metara solarnih i vjetroelektrana, jer imaju i insolaciju od 2500 sati. Oni odjednom postaju proizvođači zelene električne energije preko fotonaponskih elektrana ne da bi je koristili za kućanstava, već samo u funkciji proizvodnje zelenog vodika koji će izvoziti po svijetu. Takav se vodik prodaje po 6 do 7 eura po kilogramu, a u njihovim uvjetima u tu svrhu može se koristiti i morska voda, no rezultat će opet biti isti, iz elektrolizera izlazit će vodik. To je shvatio i ruski Gazprom, čijim će plinovodima uz plin ići i vodik koji može činiti do 20 posto toka. Dakle, dekarbonizacija je krenula izuzetno brzim koracima – govori nam Ivica Jakić. Saudijci također smatraju da će zelenim vodikom riješiti problem i onih industrija koje su energetski izuzetno zahtjevne, poput zrakoplovstva, brodarstva, proizvodnje, cestovnog prijevoza. Industrije poput proizvodnje automobila doživjet će još jednu disrupciju, smatra Jakić.
– Tradicionalna proizvodnja automobila traži jako puno energije ako se koristi čelik ili koks, drugi materijali koji su potrebni u takvoj proizvodnji, i tako se zagađuje atmosfera. No, tako automobil, čak i ako ima električni pogon, više nije zelen, samo je prividno zelen jer ne ispušta ispušne plinove. Korištena se energija mora zamijeniti zelenim vodikom da bi vozilo bilo zaista zeleno. A k tome je trend da se u konstrukciji automobila počne koristiti ekološki prihvatljiva plastika koja se sama popravlja, poput dječje spužvaste loptice. Okvir automobila bit će od tvrde plastike, pogonska jedinica oslanjat će se na pet kilograma vodika zahvaljujući kojem kojim gradski automobil može prijeći 700 km, a puni se za tri minute. Sve ide jako brzo, Italija je dala 22 milijarde eura za pokretanje proizvodnje zelenog vodika. Sličan ćemo scenarij vidjeti i ovdje, jer domaći trajekti neće više moći biti dizelski niti će po šumama moći ići dizelski traktori – kaže Jakić.
Još uvijek se ratovi vode zbog nafte.. Ovo je jako daleka buducnost..