U današnjem nastavku razgovora s Yuvalom Noahom Hararijem bavimo se pričom koje su mediji posljednjih godinu-dvije puni. Što svijetu donosi razvoj umjetne inteligencije, hoće li ona doista u tolikoj mjeri da će predstavljati opasnost za ljudski rod ili će se njezin utjecaj zaustaviti na promjeni tržišta rada gdje će na cijelom nizu radnih mjesta efikasno zamijeniti čovjeka. Izraelski pisac iznio nam je teoriju stvaranja nove klase, one ‘beskorisnih’ ljudi čija radna mjesta nestaju, a koji nemaju sposobnosti da se prekvalificiraju za neko drugo koje bi bilo podjednakih zahtjeva. Ako je to nova industrijska revolucija, ona donosi sasvim novu situaciju. I potencijalno vrlo opasnu.
Pronaći mudar način
Puno ljudi smatra da se u naglom tehnološkom napretku skriva i opasnost za sam ljudski rod.
Tehnologija nikada nije deterministička. Možemo koristiti iste tehnološke izume kako bismo stvorili vrlo različite vrste zajednica ili situacija. Primjerice, u 20. stoljeću ljudi su mogli koristiti tehnologiju industrijske revolucije, vlakove, struju, radio, telefone, kako bi stvorili komunističke diktature, fašističke režime ili liberalne demokracije. Uzmite u obzir samo Južnu i Sjevernu Koreju, obje su imale pristup potpuno istoj tehnologiji, no odlučile su primijeniti je na vrlo različite načine. Ljudi ponekad mogu izabrati namjerno ograničiti primjenu opasnih novih tehnologija. Primjerice, trgovina ljudskim organima danas je i moguća i potencijalno vrlo unosna, no za sada je ostala samo rubnom aktivnošću. U 21. stoljeću uspon umjetne inteligencije i biotehnologije sasvim će sigurno promijeniti svijet, ali to ne uvjetuje nijedan konačni ishod.
Možemo oboje iskoristiti tako da napravimo vrlo različite vrste zajednica, društava. Kako ih iskoristiti na mudar način, najvažnije je pitanje s kojim se danas suočava ljudsko društvo. To je pitanje daleko važnije od globalne gospodarske krize, ratova na Bliskom istoku ili izbjegličke krize u Europi. Budućnost ne samo čovječanstva nego vjerojatno i života kao takvog ovisi o tome na koji ćemo način koristiti umjetnu inteligenciju i biotehnologiju. Ponudit ću i još jedan primjer, pogledajmo što bi biotehnologija mogla značiti u uzgoju životinja. S jedne strane, mogli bismo je koristiti u stvaranju krava, svinja i pilića koji bi rasli brže i davali više mesa bez ikakve primisli o patnji koju nanosimo tim životinjama. S druge strane, mogli bismo koristiti biotehnologiju kako bismo stvorili ono što se naziva “kultiviranim mesom”, takvim mesom koje je uzgojeno u laboratorijima od životinjskih stanica, bez ikakve potrebe za uzgojem i pokoljem živih bića. To više nije znanstvena fantastika. Prvi kultivirani hamburger proizveden je prije dvije godine. Stajao je 300.000 dolara. S adekvatnim istraživanjima i ulaganjima, unutar jednog ili dva desetljeća mogli bismo proizvoditi kultivirano meso na industrijskoj razini, koje bi bilo jeftinije, ekološkije i etičnije od uzgoja kava i pilića. Ako želite odrezak, naprosto ga uzgojite umjesto da uzgajate cijelu kravu.
Također se puno govori o tome kako će ljudi izgledati u budućnosti. U vašoj prvoj knjizi opisujete unapređenje čovjeka. Tako nešto sada se čini jako skorim, ali nema napretka u etici hakiranja čovjeka. Kako će se ljudi razvijati sljedećih stotinu godina?
U 21. stoljeću ljudi će sebe izdići na nivo bogova. Usvojit će sposobnosti koje su tradicionalno smatrane božanskima. Pogotovo da planiraju i stvore život. Kao što je biblijski Bog stvorio životinje i biljke te ljude prema vlastitim željama, tako ćemo i mi u 21. stoljeću vjerojatno naučiti kako oblikovati i proizvesti životinje i biljke, pa čak i ljude prema svojim željama. Koristit ćemo genetski inženjering kako bismo stvorili nove vrste organskih bića, koristit ćemo izravnu povezanost mozga i računala kako bismo stvorili kiborge (bića koja kombiniraju organske dijelove s neorganskima), moguće je kako ćemo čak uspjeti u stvaranju cjelovitih neorganskih bića. Glavni proizvod gospodarstva 21. stoljeća neće biti tkanina, vozila i oružja, nego prije tijela, mozgovi i umovi.
Monopolizacija moći
Puno se govori o tome kako će automatizacija i robotizacija nepovratno smanjiti broj radnih mjesta. Je li to istina ili se radi o neopravdanom strahovanju?
Nitko ne zna kako će izgledati tržište rada 2040. godine, osim toga što će biti potpuno drugačije nego danas. Mnogi, ako ne i većina poslova koje ljudi danas rade, mogli bi 2040. godine nestati: proizvodnja majica, vožnja taksija, dijagnostika bolesti, prodavanje osiguranja, predavanje kemije. Mogle bi se pojaviti nove vrste poslova, ali to nužno neće riješiti problem. Ljudi u osnovi imaju dvije vrste vještina, fizičke i kognitivne, ako nas računala ne nadmaše u objema, mogli bi nas nadmašiti u novim poslovima baš kao što će to učiniti u ovim starima.
Čak i ako se pojave novi poslovi za ljude kao što je izrada softvera ili dizajniranje virtualnih stvarnosti, daleko je od jasnog hoće li se 50-godišnji nezaposleni tekstilni radnici, vozači taksija ili blagajnice u supermarketima moći sebe ponovno izmisliti kao softverske inženjere. U prošlosti, kada je automatizacija preobrazila tržište rada, ljudi su se uvijek mogli prebaciti s jednog nezahtjevnog posla na drugi. U 1920-ima zbog mehanizacije otpušteni agrarni radnik mogao je pronaći novi posao u tvornici traktora. U 1980-ima tvornički radnik koji je izgubio posao mogao je raditi kao blagajnik u supermarketu. Takve promjene zanimanja bile su održive jer je pomak s farme u tvornicu ili iz tvornice u supermarket podrazumijevao pomak s jednog nezahtjevnog posla na drugi, pri čemu se tražilo samo ograničeno obrazovanje.
No 2040. godine blagajnica ili tekstilni radnik koji izgube posao zbog umjetne inteligencije teško će moći pronaći posao kao softverski inženjeri koji dizajniraju virtualne svjetove. Oni za to nemaju potrebne vještine. Problem će pogotovo biti akutan u zemljama u razvoju, gdje se gospodarstva velikom većinom oslanjaju na nezahtjevne poslove. Podučavamo li danas ljude u Bangladešu da postanu softverskim inženjerima? Ako ne, od čega će oni živjeti 2040.? Do 2040. možda ćemo vidjeti stvaranje nove masovne klase, klase nepotrebnih. Milijarde ljudi koji nisu tek nezaposleni, nego nezapošljivi. Nemamo nikakav gospodarski model za takvu situaciju. Što učiniti s klasom beskorisnih bit će možda najveće gospodarsko i političko pitanje 21. stoljeća. Također, kako algoritmi guraju ljude s tržišta rada, ne samo bogatstvo nego i politička moć bit će možda koncentrirani u rukama majušne elite koja posjeduje te svemoćne algoritme te je na taj način stvorila nejednakost bez presedana. Danas milijuni vozača taksija, autobusa ili kamiona imaju značajnu političku snagu, svi oni kontroliraju mali dio tržišta prijevoza. Ako vlada napravi nešto što oni ne žele, oni se mogu sindikalno organizirati i stupiti u štrajk.
U budućnosti svu tu gospodarsku i političku moć moglo bi monopolizirati nekoliko milijardera koji posjeduju korporacije koje posjeduju algoritme koji voze ta vozila.
Kaj je ovo postala nekakva furka u Vecetrnjem, zapocinjati tekstove sa velikim "U"?