Nismo ni znali, prije otprilike dvije godine, kakav je privilegij intervju s Yuvalom Noahom Hararijem. Izraelski je povjesničar bio zagrebački gost povodom turneje predstavljanja svoje knjige Sapiens. Nedvojbeno je bilo da se radi o iznimnom čovjeku koji je napisao iznimnu knjigu.
Danas je on zvijezda, dio biblioteke Baracka Obame ili Billa Gatesa koji kažu da im je promijenio poimanje svijeta. U Sapiensu nam je Harari tumačio povijesne događaje iz sasvim novog kuta. Sada ima novu knjigu – Homo deus – koju je također objavio Fokus, a u njoj se bavi sadašnjošću i kratkoročnom budućnošću ponovo izvodeći šokantne, ali logične zaključke u lako čitljivom štivu.
Čini se da u svijetu nikada nije bilo više nasilja, pogotovo onog najbrutalnijeg, ali vi tvrdite kako ga nikada nije bilo manje. Ne mislite li da će se ono povećati zbog brojnih čimbenika poput pada životnog standarda, sukoba religija, društvene i nacionalne nejednakosti?
Danas doista imamo manje ljudskog nasilja nego ikada prije u ljudskoj povijesti. Ratovi nisu do kraja nestali, ali transformirali smo se iz neizbježne katastrofe izvan ljudske kontrole u izazov kojim ipak možemo upravljati. U prošlosti ljudi su mislili da se ratovi podrazumijevaju te kako samo Bog može donijeti mir. Ali u posljednjih nekoliko desetljeća ljudi su otkrili kako imaju snagu sami donijeti mir svijetu ako donesu prave odluke.
U nekim dijelovima svijeta još ima rata, živim u Izraelu pa to savršeno dobro znam. No veliki dijelovi svijeta potpuno su oslobođeni rata, mnoge države prestale su koristiti rat kao standardni alat ostvarenja interesa. U drevnim agrarnim društvima oko 15 posto svih smrti uzrokovano je ljudskim nasiljem. Danas u cijelom svijetu manje od 1,5 posto smrti uzrokovalo je ljudsko nasilje. Zapravo, broj je samoubojstava danas je veći od broja nasilnih smrti! Veći je rizik da se ubijete nego da vas ubije neki neprijateljski vojnik, terorist ili kriminalac.
Sukladno, broj ljudi koji umire od pretilosti i srodnih bolesti daleko je veći nego broj ljudi koje je ubilo ljudsko nasilje. Šećer je danas daleko opasniji od baruta. Što je donijelo to novo razdoblje mira? Dva su glavna razloga. Prvi i najvažniji, nuklearna oružja pretvorila su rat između supersila u kolektivno samoubojstvo. Tako su supersile morale u cijelosti promijeniti međunarodni sustav i pronaći načine rješavanja sukoba bez velikog rata. Drugo, gospodarske promjene znanje su pretvorile u glavnu gospodarsku prednost. Prije je bogatstvo ponajviše bilo materijalno: polja pšenica, zlatni rudnici, roblje, stoka. To je poticalo rat jer je bilo relativno lako zadobiti materijalno bogatstvo kroz rat.
Danas je bogatstvo sve više temeljeno na znanju. A znanje ratom ne možete pokoriti. Primjerice, ne možete pokoriti bogatstvo Silicijske doline ratom jer tamo bogatstvo dolazi od znanja inženjera i tehnologa. Posljedično su ratovi danas ograničeni na one dijelove svijeta, poput Bliskog istoka, gdje je bogatstvo staromodno materijalno bogatstvo (ponajprije naftna polja). Ne znam koliko će trajati ovo razdoblje mira. Ali posljednjih nekoliko desetljeća dokazala su da, kada ljudi to žele, mogu rat i nasilje staviti pod kontrolu. Naša je odgovornost da osiguramo da oni i ostanu pod kontrolom. Ako počne novi svjetski rat, krivica će biti na neodgovornim vođama.
Vidimo da se mijenjaju i društva, sumnja se u demokraciju kao koncept, budi se ekstremna desnica, mijenjaju se pogledi na povijesne događaje. Je li to tek trend ili se u tome skriva opasnost za ljudski rod?
Kako raste tempo tehnološkog razvoja, politički sustavi koje smo naslijedili iz 20. stoljeća mogli bi postati nerelevantnima. Tehnološka revolucija sada se kreće brže od političkih procesa te uzrokuje gubitak kontrole političara i glasača nad događajima. Uspon interneta naznačava što nam dolazi ususret. Cyberspace je sada ključan za naše živote, životni standard i sigurnost, no ključni se izbori oko oblika i mogućnosti interneta nisu odvijali kroz političke procese, iako su uključivali tradicionalne političke teme poput suverenosti, zaposlenja, privatnosti i sigurnosti.
Jeste li ikada glasali o obliku cyberspacea? Odluke koje donose web-dizajneri daleko od javne pozornice znače da je internet danas slobodna zona bezakonja koja degradira državni suverenitet, ignorira granice, revolucionizira tržište rada, ukida privatnost i postavlja možda najveći globalni sigurnosni rizik. U dolazećim desetljećima vjerojatno je kako ćemo vidjeti više revolucija poput interneta, u kojima tehnologija ide ispred politike. Umjetna inteligencija i biotehnologija mogli bi uskoro donijeti reviziju ne samo društava i gospodarstava već i samih naših tijela i umova. Mnogi današnji poslovi vjerojatno će biti automatizirani, milijuni ljudi mogli bi biti izgurani s tržišta rada i postati dijelom nove klase “beskorisnih”.
Nove profesije mogle bi se pojaviti, no kako nitko ne zna kako će izgledati tržište rada 2050. godine, nitko ne zna ni što danas treba učiti djecu u školi. Većina toga što djeca danas uče u školama bit će potpuno nerelevantno kada napune 40. No nema gotovo nikakve političke diskusije o ovim nadolazećim revolucijama. Današnje demokratske strukture naprosto ne mogu dovoljno brzo prikupiti i procesirati relevantne podatke, mnogi glasači ne razumiju biologiju i kibernetiku u mjeri dovoljnoj da stvore primjereno mišljenje.
Tako tradicionalna politika demokracije gubi kontrolu nad događajima te ne uspijeva predstaviti nam smislenu viziju budućnosti. Ni ljevica ni desnica nema nikakvu viziju o tome gdje će čovječanstvo biti za 30 godina. Prosječan glasač počinje osjećati kako mu demokratski mehanizam više ne daje moć odlučivanja. Svijet se stubokom mijenja, a on ne razumije kako i zašto. Moć se odmiče od njega, a nije siguran kamo je otišla. U Britaniji glasači zamišljaju kako se moć premjestila u Europsku uniju pa glasaju za Brexit. U SAD-u glasači zamišljaju da establišment monopolizira svu moć pa podupiru antiestablišmentske kandidate poput Donalda Trumpa. Tužna je istina kako nitko ne zna gdje je završila sva ta moć. To ne znači ni da ćemo se vratiti u diktature poput onih iz 20. stoljeća.
Autoritarni režimi su, izgleda, podjednako osupnuti ritmom tehnološkog razvoja te brzinom i volumenom informacija. U 20. stoljeću diktatori su imali velike vizije budućnosti. Komunisti i fašisti tražili su način da u cijelosti unište stari svijet i izgrade novi na njegovu mjestu. Što god mislili o Lenjinu, Hitleru ili Maou, ne možete ih optuživati za nedostatak vizije. Današnjim diktatorima, isto kao i strankama u demokracijama, nedostaje smislene vizije budućnosti. Jedine vizije o kojima slušate i u diktaturama i u demokracijama su one regresivne. Trump želi Ameriku opet napraviti velikom, kao što je to bila 1980-ih ili 1950-ih. Putin želi restituirati caristički imperij 19. stoljeća.
ISIL želi ponovno uspostaviti kalifat iz 7. stoljeća. A u Izraelu žele nanovo uspostaviti židovsko biblijsko kraljevstvo, vratiti se dvije tisuće godina unatrag! Upravo zbog brzog tehnološkog napretka, gdje su parlamenti i diktatori podjednako osupnuti podacima koje ne mogu dovoljno brzo procesirati, politika 21. stoljeća naprosto ne može osmisliti budućnost. Upravlja državom, no više je ne vodi. Vlada osigurava da su učitelji plaćeni na vrijeme, da se ne zaguši kanalizacija, ali nema pojma gdje će im zemlja biti za 30 godina.
Čini se kako se kapitalizam pokazao nedostatnim da zadrži ravnotežu među ljudima, i gospodarski i politički. No samo je nekoliko zemalja primijenilo socijalizam kao održivu opciju.
Kapitalizam nije prirodno stanje čovječanstva, već je prije najuspješnija religija u povijesti. Toliko je uspješan da mnogi ljudi danas vjeruje kako je istinit. Glavno načelo kapitalističke religije govori o tome kako je gospodarski rast ishodište svih dobrih stvari. Bez obzira na to želite li pravdu, slobodu, čak i jednakost, ništa od toga nećete imati bez gospodarskog rasta. Kapitalistička religija vjeruje kako je rješenje svih zajedničkih problema gospodarski rast, a rješenje svih osobnih problema je kupovanje još stvari. Tako svaka osoba, tvrtka ili država treba sljedeće godine proizvesti više, čak i ako to znači zanemarivanje drugih vrijednosti kao što je čuvanje društvene jednakosti, osiguranje ekološke harmonije ili traženja unutrašnjeg mira.
Gospodarski rast sigurno je popravio puno aspekata našeg života, ali se čini kako se kapitalizam previše usredotočio na to, a zanemario druge važne vrijednosti. Zahvaljujući kapitalizmu, ljudska je vrsta uživala ogroman rast kroz zadnjih par stoljeća, ali sav taj rast nije nužno stvorio svijet puno sretnijim mjestom. Tako trebamo još nešto osim te sirove kapitalističke opsesije rastom. Na nesreću, danas ne znamo ni za jednu drugu održivu alternativu kapitalističkom načinu razmišljanja. Posljednja ozbiljna alternativa, komunizam, temeljito se diskreditirala, tako da tek rijetki imaju želudac probati to opet. Mislim kako je glavni izazov svakome tko ne voli kapitalizam osmišljanje održive alternative. A krajnje je vrijeme da smislimo nešto jer kapitalizam nas, izgleda, doista vodi prema ozbiljnoj krizi.
Što će se događati kratkoročno? Ima li neke suštinske promjene sada kada je Donald Trump postao predsjednikom? Hoćemo li vidjeti promjenu u svjetskoj politici, gdje je EU u svemu tome, a gdje manje nacije poput nas?
Ako Trump usvoji radikalnu nacionalističku politiku, to bi moglo destabilizirati ne samo globalno gospodarstvo nego i globalni politički sustav. To je vrlo opasan razvoj jer su svi glavni problemi s kojima se danas susrećemo globalni, a da bismo ih riješili, trebamo efikasnu globalnu suradnju. Jedan očiti primjer je klimatska promjena koja prijeti razvoju, pa i opstanku ljudske civilizacije. Kako bismo se suprotstavili toj prijetnji, trebamo globalne sporazume. Neće biti dovoljno ako samo Kina smanji emisiju stakleničkih plinova dok SAD nastavlja kao i do sada, a nije vjerojatno kako će bilo koja zemlja pristati okljaštriti sebe krutim ekološkim regulativama dok njezina konkurencija u gospodarstvu odbija učiniti isto.
Još jedna prijetnja s kojom se susrećemo jesu disruptivne tehnologije poput umjetne inteligencije ili bioinženjeringa. Jedna vlada ne može sama po sebi učiniti puno oko nasljednih opasnosti koje dolaze s umjetnom inteligencijom i bioinženjeringom, jer znanost i tehnologija globalni su prije nego što su nacionalni projekti. Nijedna nacija ne može regulirati umjetnu inteligenciju samostalno. Ako ne pronađemo rješenja na globalnom nivou za disrupcije koje će prouzročiti umjetna inteligencija, cijele zemlje mogle bi se urušiti, a u posljedičnom kaosu nasilje i valovi izbjeglica mogli bi destabilizirati cijeli svijet.
Nova Hararijeva knjiga “Homo deus: Kratka povijest sutrašnjice” Guardianova je knjiga godine, Evening Standardova knjiga godine, TLS-ova knjiga godine. Već bi to trebalo biti dosta da je uzmete u ruke, a zatim se i vratite prvoj knjizi “Sapiens: Kratka povijest čovječanstva”. I u Homo deusu pronaći ćete podjednako šokantne zaključke u koje ćete doista i povjerovati s obzirom na široka obrazloženja koja pisac daje za svoja razmišljanja. Rat je zastario, glad nestaje, smrt je samo tehnički problem. Već kada i sami razmislite, uviđate da su vam ti zaključci bili pred nosom cijelo vrijeme. Samo ne znate zašto ih niste vidjeli. Zato imamo ljude poput Yuvala Noaha Hararija.
Danas je znakoviti Blagdan Tijelova.Tko je spreman žrtvovati svoje Tijelo kao Isus Krist! To je odgovor današnjice i sutrašnjice.