Jedan je od velikih i slavnih događaja u povijesti znanosti svakako otkriće penicilina. Koje je bilo slučajno. No, treba odati priznanje Britancima koji su sačuvali originalnu plijesan na kojoj je Alexander Fleming otkrio penicilin, i čuvali je sve do danas. Pune 92 godine.
“Divlji” Flemingov soj
A sada su znanstvenici Međunarodnog centra za poljoprivredu i bioznanost u Oxfordshireu sačuvani soj iskoristili da ga opet razviju te mu sekvencirali genom. Taj, “divlji” Flemingov soj, penicilin dobiva na nešto drukčiji način u odnosu na to kako se on koristi danas u farmaceutskoj industriji. Australski znanstvenik dr. Howard Florey, nobelovac kao i Fleming, naime, otkrio je kako se gljivične kulture s plijesni dinja mnogo lakše razvijaju od onoga što se naziva originalnim Flemingovim sojem. Američka je farmaceutska industrija odmah shvatila potencijal takvog otkrića. Farmaceutske kompanije poslije su izdvajale najpotentnije sojeve koji su i najdohodovniji. Ta su postignuća u ubrzanju dobivanja penicilina doista omogućila da tisuće ranjenika prežive Drugi svjetski rat.
Sekvenciranje genoma plijesni na kojoj je uopće otkriven penicilin moglo bi, barem jednim dijelom, i danas donijeti neke važne promjene.
– Zapravo smo namjeravali koristiti Flemingovu plijesan za neke druge pokuse. Ali shvatili smo, na naše iznenađenje, kako nikada nitko nije sekvencirao genom originalnog penicilina bez obzira na njegovu povijesnu važnost – navode znanstvenici koji potpisuju studiju objavljenu u znanstvenom časopisu Nature Scientific Reports.
Video - Ivan Đikić: "Ne smijemo ignorirati virus. Treba povećati broj cijepljenja protiv gripe."
– Nevjerojatno, nakon sveg ovog vremena provedenog u hladnjaku, raste uglavnom bez problema. Bilo je prilično lako, izvadite ga, stavite na petrijevku i samo raste – rekao je za CNN dr. Tim Barraclough s Imperial Collegea u Londonu.
Znanstvenici su se usredotočili na dvije vrste gena, one koji utječu na enzime koje gljivice koriste kako bi proizvele penicilin te one koji reguliraju rad tih enzima. Cilj je bio pronaći razlike između originalnog i industrijskog penicilina koje su morale nastati tijekom 92 godine. Tako su znanstvenici pronašli kako i Flemingov soj i oni koji se koriste danas u proizvodnji lijekova imaju određenih razlika bitnih za današnji kontekst. Originalni i industrijski soj koriste različite gene za regulaciju produkcije enzima. Pa su se tako britanski i američki penicilin razvijali na različite načine. I to tako da su i jedan i drugi bolje prilagođeni lokalnim mikrobima protiv kojih se bore. U današnje vrijeme ovakvo je otkriće važno zbog novog problema s kojim se znanost susreće, a to je otpornost na antibiotike.
Promjene u broju gena
– Naše istraživanje moglo bi nadahnuti neka nova rješenja u borbi protiv otpornosti na antibiotike. Industrijska proizvodnja penicilina usredotočila se na količine i kako se ona povećava, a to je dovelo do promjene u broju gena. Moguće je, ipak, da su industrijske metode propustile uočiti neka rješenja za optimiziranje načina na koji je penicilin oblikovan, a možemo štošta naučiti iz prirodnog odgovora na evoluciju otpornosti na antibiotike – navode znanstvenici. Čini se kako je originalni Flemingov soj popularan u posljednje vrijeme jer lani je također nanovo razvijen kako bi popularizirao znanost u Kini i Indiji. Sam je Fleming doista već 1945. godine shvatio da bi jednom moglo doći do otpornosti na antibiotik, pogotovo kada on postane masovno dostupan. Sada se procjenjuje da bi otpornost na lijekove do 2050. godine mogla odnositi 10 milijuna života godišnje u svijetu.
