Kada se luksuzno, tvrdoukoričeno izdanje stripa El Niño pojavilo
u našim striparnicama, među poznavateljima domaće scene zavladao je
začuđeni tajac. Strip je izvorno izdao veliki Les Humanoïdes
Associés, a izvrstan realističan crtež na tragu klasika
francusko-belgijske škole potpisivao je Boro Pavlović, u nas gotovo
nepoznat autor. Potom smo doznali da Pavlović već godinama živi u
Splitu i ondje crta taj svjetski hit preveden na 16 jezika i tiskan na
tri kontinenta. Pavlovićev je zavidan opus poznat diljem svijeta; zašto
mi o njemu znamo tako malo?
– Jednostavno, teže je uspjeti u Splitu nego u Parizu – odgovara
samozatajno. S markantnim smo Splićaninom razgovarali na festivalu
stripa u Makarskoj. Počeo je crtati kao klinac kopirajući stripove Hala
Fostera. Htio je biti crtač, a prije odlaska u školu shvatio je da
obitelj želi drugo.
– Upisali su me za automehaničara. Mrzio sam to iz dna duše. Znao sam
da otac želi da postanem obrtnik, a ja sam čeznuo za crtanjem. Maštao
sam kako bježim u Split upisati se u umjetničku školu. Na kraju sam
završio na ALU u Ljubljani, smjer slikarstva.
• A kako ste postali crtač stripa?
– To moram zahvaliti profesoru crtanja. Bio je fenomenalan. Učio me
čistim linijama po uzoru na Hansa Holbeina. To mi je jako odgovaralo.
Već na drugoj godini ALU crtao sam bolje od drugih. Tada sam shvatio da
je strip dimenzija više. Tu su kontinuirane linije po kojima nema
vraćanja, nema mjesta za greške. Kada crtaš, moraš apsolutno vjerovati
u sebe da bi crtež ostao čist.
• Za koga je ugodnije raditi? Francuze
ili Norvežane?
– Francuzi više vole umjetnički pristup, malo bizarniji. U El
Niñu imam punu slobodu. Mogu razbijati table, crtati što želim.
I vole moje skice. U albumu uvijek objavimo skice da to bude malo
zanimljivije. A Norvežani su tradicionalisti. Ne vole nikakve
varijacije u liku Fantoma kojega se drže već godinama. Stalno ga
objavljuju ispočetka. Već sam nekoliko puta crtao iste epizode i to još
dobro prolazi.
• Je li vam dosadio taj šablonski
crtež?
– Ne, ne. To je božanstven posao. Imam slobodu, radim kada želim. Crtam
uvijek ujutro, zbog svjetla. Uvečer skiciram ili istražujem. Svu
inspiraciju crpim iz starih novina. Ništa se u obitelji ne baca dok ih
ja detaljno ne prelistam.
• Što tražite?
– Likove, bilo koji zanimljiv detalj: stolac, pogled, tehničke detalje
automobila... Sve to trgam i čuvam u registratorima: interijer,
eksterijer, tehniku, ljude, grimase. To je sada već more starih novina,
ali meni je rudnik zlata. Kada smo se selili iz Osla u Split, najprije
sam to ponio. Iz jedne jedine zanimljive fotografije znam izvući
maksimum.
• Čitajući El Niño, učinilo mi
se da je puno inspiracije iz našeg, mediteranskog podneblja. Koliko je
Hrvatske u El Niñu?
– Mnogo! Volim se prošetati do splitske trajektne luke i zamišljati
scene za strip. Gledam kako izgledaju vezovi, ponesem papir pa skiciram
dijelove broda koji mi trebaju. Na Korčuli, gdje imam kuću, proučavam
krševitu obalu. Korčulani to zovu mrkenta, predio koji je izgrizlo more
i sol. U najdramatičnijoj sceni stripa, kada se Vera penje na stijenu
nakon pada s broda, u kadru se vidi studija mora koje udara u stijene.
To je taj dio Dalmacije.
• Koliko zbog stripa pratite modu?
Istražujete li područja o kojima ne znate mnogo?
– Moram sve pratiti. Izvučem registrator u kojem su društvena zbivanja
i tražim nepoznato. Zanima me, recimo, odjeća i atmosfera na balovima,
geografski fakti. Strip mora izgledati kao da si ondje bio. Zbog El
Niña danas znam kako se zove drugi najveći grad u Ekvadoru.
• Na što sve treba paziti pri
stvaranju stripa?
– Na svaki detalj. Nismo samo crtači. Mi smo i režiseri, kostimografi,
scenografi, šminkeri. Često postojeće scenarije prilagođujemo svojoj
viziji ili stilu.
• Kojom brzinom stvarate?
– Crtam pet tabli u mjesec dana, jednu epizodu na godinu. Tu ulazi
istraživanje, olovka i tuš. Drugi crtaju brže, ali ja ne želim
štancati. A važno mi je i da se osjećam ugodno, da mi crtanje ne bude
obveza, nego zadovoljstvo.
• Koliko nastavaka ima El Niño?
– Serijal će zasad prestati jer je firma u financijskim problemima. I
dalje žele da radim za njih. Zovu me da se doselimo u Pariz, ali dok se
sve ne raščisti u firmi, neću ništa potpisivati. Imali su lošeg
direktora, neodgovornoga, koji je firmu doveo na rub propasti. Kupovao
je atelijere po Los Angelesu, nepotrebne poslovne prostore... Imali su
najjača imena, Moebiusa, Bilala, Janjetova, Himendeza... Svi su otišli.
• Zar se Humanoidés gasi?
– Možda će se izvući. To je ipak kultni nakladnik. Drugi stripove
proizvode, a oni traže posebnost. Pogotovo vole crtače s istoka, poput
Janjetova i Bilala. Mi smo njima egzotika. Cijene nas zahvaljujući
Kusturici i njegovim Ciganima, pa sad kupuju sve što s njima ima veze.
Zato vole i Bregovića.
• Pa i vaša Vera je Romkinja.
– Da, možda je i zato popularna.
• Što radite nova?
– Dobio sam ponudu od Glénata, bogatijeg nakladnika, da za njih
napravim serijal od tri knjige o bogatoj škotskoj obitelji koja u
Keniji drži plantažu kave. Oca glavnog lika muče veliki grijesi
mladosti i sada duhovi prošlosti izazivaju obiteljsku dramu. Novost je
što ću raditi samo olovkom. Proizvodnja upola kraća, ali velik stilski
izazov.
• Kriza trese globalno tržište stripa.
Prodaja je pala, serijali se gase... Kako je u Francuskoj?
– Dosta se osjeća, kao svugdje. Ali ondje je strip nacionalno blago.
Autori stripa poput Uderza i Goscinnyja vitezovi su Legije časti. Nema
teorije da u Francuskoj industrija stripa propadne.
• Kako strip vidite u Hrvatskoj?
– Iznenadili su me mladi koji su iz cijele regije potegnuli do Makarske
iz ljubavi prema stripu. To znači da zanimanja ima, samo bi država to
trebala prepoznati. Neka financiraju barem edukativni strip. To je
odličan medij da se dopre do mladih. Na festivale treba dovesti sve
aktualno kako bi se privuklo što više mladih čitatelja. Mange su ključ.
• Naši stripaši obično pružaju otpor
prema mangama...
– To je glupost. Mange krasi odličan crtež. Nije važno što su likovi
slični i imaju velike oči. Djeca to očito vole. A tek drugi elementi:
pozadina je fenomenalna, to su vrlo zahtjevni crteži, zanatski
besprijekorni. Zato i jesu uspješni. Djeci se ne može muljati.
• Znate li mlađeg autora snažnog
osobnog stila?
– U Hrvatskoj znam jednog, moju susjedu Sonju Gašperov. Crta autorski
strip, stil potpuno suprotan mom. Ona je slikarica, ali odlična je
autorica stripa. Ima ležernu liniju, lijepe kadrove. Jako mi se sviđa
kako radi. I tekst i boja. Kompletan je autor.
• Možemo li i od vas očekivati strip
kojemu biste bili kompletan autor?
– To sebi želim. Zanima me Firenca u renesansi. Tamo bih volio i
živjeti. Tražim nekoga tko bi razumio moje ideje i pomogao mi oko
scenarija. Ostalo bih sve radio sam. Stavio bih Michelangela i
Leonarda, ali ne biografski, nego više povijesno-fantastično jer tu
materiju dosta poznajem. Dao bih sve samo da izbacim te slike koje
godinama nosim u sebi. Sanjam ih, u glavi su mi kompletne table. Samo
trebam scenarista...
BORO PAVLOVIĆ
