Veliki željezni brod okružen teškim trupcima i još jednom okružen
trošnim drvenim kućercima i još jednom okružen fantastičnim krošnjama
džungle i sve to još jednom okruženo nesnosnom vrućinom i učestalim
tropskim pljuskovima. Da ti mozak stane: to je Mindanao!
Potpuno mokar od paklene omare teturam od jednog do drugog otvora
dubokih brodskih skladišta, nadzirući krcanje drvene građe. Limovi na
palubi toliko su ugrijani da mrzovoljni kuhar na njima može mirne duše
(kad bi je imao) ispržiti kajganu. S nevjericom gledam kako žilavi
Filipinci golim stopalima gaze po užarenom željezu. Za njima se širi
fini miris pečenke.
S velikog željeznog broda poneki stasiti mornar skoči do obližnjeg
kućerka, a s trijema malog trošnog kućerka poneka čokoladasta cura
skoči u more pored usidrenog broda. Ostali momci u znoju lica svoga
požudno srču pivo u limenkama, jedno za drugim i trećim kao na tekućoj
vrpci. Zažarenih očiju zure u mikroskopske tange razgolićenih
Filipinki, tek propupalih maloljetnica što poput nestvarnih morskih
nimfi zaranjaju u bistri oceanski bezdan, najdublji na svijetu.
Slučajno poznanstvo sklapaju između dva skoka u more ili dva ispijena
piva, u iščekivanju purpurne "zone sumraka", pune prešutnih obećanja.
U skladištima bruje pregrijani viličari, obavijeni plavim dimnim
ispusima. Njima rukuju priučeni tamnoputi urođenici, ubacujući bez
nekog reda skupe furnire u preostali slobodni dio zakrčenog skladišnog
prostora. Nagli pljusak prekida krcanje, pa mornari uz sočne psovke na
jeziku mile im matere brže-bolje zatvaraju grotla glomaznim
McGregorovim poklopcima.
Otupjelim domorocima ne pada na pamet potražiti zaklon od mlakog
pljuska, a mornarima ostaje dovoljno slobodnog vremena za ispijanje
novog kontingenta piva u obližnjem lučkom ćumezu Lovers Lane. U njemu
ih zdušno poslužuju podatne mlade "konobarice".
Kiša je posljednji put prestala kad se već sasvim smrklo, što ne znači
da je poslu kraj. Mornari sto i prvi put mrzovoljno otkrivaju skladišta
za ubitačno dugu noć bez sna. To majmunsko ponavljanje obavlja se sa
sve više mornarskih psovki, a sve manje bezvoljne radne snage, dok
paluba nije posve opustjela. U ustajalim skladištima polumrtvi lučki
robovi rintaju više uzastopnih smjena bez milosti.
Da posao ne bi patio, treći časnik palube odlazi na rastočenu terasu
prve lučke jazbine po vođu palube i nikako se ne vraća. Drugi časnik
odlazi u potragu za trećim časnikom i još dulje se ne pojavljuje. Izvan
sebe od zavisti grabim za drugim časnikom i nepripremljen pridružujem
se šačici brodskih protuha i otočnih curetaka u deliriju grupnog
plesnog ludovanja (pristojne figure zabranjene).
Fanti čuje se euforičan glas trećeg časnika, prilagođenog
žabara dajem vam svečano mornarsko obećanje da ću na ovome brodu
ostati do najdublje Barbine starosti!
Slijedi dugotrajan aplauz u znak odobravanja, kolektivno kreveljenje,
plaženje i mimoilaženje. S pogrešnim izrazom lica, urođenim žutokljuncu
pod gasom, Treći je glatko zaprosio ruku svoje krotke odabranice i s
njome nestaje u konspirativnom mraku. Ispred dobro osvijetljena broda i
mrkog policajca nadugo i naširoko joj objašnjava kako će se neopazice
došuljati do njegove kabine. Nakresani momak je nespretan, a cura
upadljiva do genijalnosti. U međuvremenu ja sam potplatio istog
stražara, pa u svoje klimatizirane odaje udobno smještam još ljepši
otočni cvijetak.
Hello, baby, kako si ono rekla da se zoveš?! pitam je
očinski brižno.
Kad je posrijedi prolazna ljubav, godine nisu važne!
Im only an ordinary Philipino girl! prigrlila me na sve
spremna, malo nacvrcana.
Na uskom brodskom ležaju užurbano skida sićušan top-prslučić, neljudsku
prepreku neke daleke, smiješne civilizacije.
Na brzinu podmirujem nasušnu potrebu za sumnjivim dražima tog
egzotičnog polusvijeta, sasvim dovoljno da još neko vrijeme preživim u
sumanutoj brodskoj svakodnevici. I ostali mornari, potpuno otriježnjeni
od dojučerašnjih ludorija, šutke prianjaju uz danonoćni naporan posao.
U vlažnom tropskom ozračju nizak barometarski tlak ostavlja duboke
tragove u njihovoj premorenoj svijesti i zglobovima.
Odjednom po tijelu primjećujem nekakve idiopatske znakove, o kojima
nalazim alaramantne nuspojave u debeloj knjižurini "brodske medicine".
Pretrnuo sam pri samoj primisli na porazne posljedice ove nepromišljene
avanture u posljednjem ponoru ljupke međuljudske izopačenosti.
Prve sumnje povjeravam tamnoputom lutajućem liječniku, koji posjećuje
rijetke trgovačke brodove radi ponekog sićušnog probitka. On inače
bočicom kinina liječi sve živo i napola raspadnuto u mračnoj
unutrašnjosti otoka. Poklanjam mu pravi emporij rijetkih lijekova iz
brodske ambulante, nakon čega me on (neuvjerljivo, u znak zahvalnosti)
proglašava potpuno zdravim i čitavim.
Još koji dan kompletiramo brod unosnim tropskim drvom, zatim krećemo na
gotovo beskonačno povratno putovanje do Paname preko Tihog oceana,
neznatno namreškanog morskim celulitom. To nadiranje iz šupljeg u
prazno traje puna dvadeset i četiri dana i noći u ubitačno jednoličnoj
plovidbi po ravnoj crti loksodrome, tek koji stupanj iznad ekvatora,
daleko od zelenih rubova stvarnosti, od vidljiva cilja. Jalovo
životarenje unutar šture okosnice broda svedeno je isključivo na
ustaljenu "morsku stražu", na kratko zadržavanje u blagovaonici i na
pojedinačne nijeme meditacije, koje se nijednom mornaru ne čine toliko
bezazlenima da bi ih podijelio s ostalima.
Budim se sve potišteniji, prekriven zloslutnim ljubičastim kapilarima
pomišljam na ono najgore. Krišom gutam šačicu tableta penicilina iako
od prekomjerne doze antibiotika tijelo postaje imuno na njihovu
djelotvornost.
U Cristobalu ostajemo vrlo kratko radi dopune goriva i brzopoteznog
short-timea po bezbrojnim lučkim krčmama. U njima vrvi od prelijepih
kreolki iz glamuroznog geta obiju Amerika, ali meni nije do toga ni da
se o neku očešem u prolazu. Za svaki slučaj odlazim prvom liječniku na
jednokratni ubod injekcije od koje također nema koristi zbog nekoliko
usput iskapljenih viskija.
Kroz zapjenjenu pustoš Atlantika, ustrajno kao mrav po katranu, penjemo
se u hladne više širine prema žabokrečini Velikih jezera. U sjedištu
mrske nam multikompanije u Milwaukeeju, Visconsin, mornari se
bojažljivo zavlače u svoje poslušne ljušture u nevjerojatnoj opreci s
momačkom razuzdanošću, kojoj su nesputano davali oduška u tropima.
Nečiji eventualni odlazak liječniku sumnjičavi gazda mogao bi
protumačiti kao pokušaj jednostranog prekida ugovora i odlaska kući
plaćenom avionskom kartom.
To mi nije ni na kraj pameti dok se barem još jednom ne uvjerim da na
Filipinima nisam zaradio kakav nepoznati Morbus mondor ili u najboljem
slučaju "bolest zelenih majmuna". Osim toga nemam baš povjerenja u
liječnika kompanije, koji je jednom mornaru punktirao kičmu kako bi mu
dokazao "da mu nije ništa". Pohrlio sam o svom trošku u ordinaciju
nekog digića, koji me studiozno podvrgava seriji dubinskih pretraga od
turboelektromioneurografskih šokova i patergijskog testa za rano
otkrivanje Behçetova sindroma do fatalnog Wassermana.
Koji dan poslije, skvrčen u uglu ordinacije, sa zebnjom u ranjivom
mornarskom srcu očekujem konačan liječnički nalaz. Ako se ovaj put
(posljednji "u životu!") pokajnički ne izvučem bez ostatka
nakanio sam se netragom izgubiti za svoje najmilije i zauvijek dospjeti
u ured za izgubljene stvari. Dobri stari specijalist za razne ljudske i
neljudske boljetice i njegov bubuljičavi asistent pomno proučavaju
gomilu mojih laboratorijskih pokusa, dijagrama i rastera.
Pogledaj onog dripca tamo kaže mu na starosicilijanskom, ne
znajući da ga i ja razumijem. Kod njega ti je sve ovo tipičan
brodski mal di ferro (bolest željeza), popizditis chronicus, capisci?!
Na to sam živnuo kao preporođen, neizmjerno sretan pružam starome ruku
i kažem:
Hvala ti, Bože, što ima liječnikâ kojima se na riječ može
vjerovati!
PRIČA Nagradni natječaj