Tisuće pristiglih iz država bivše Jugoslavije na sprovod Titove udovice Jovanke Broz možda su došli čak i manje zbog nje, a više zbog Tita. Prestankom slavljenja Titova kulta njegovo se obožavanje nastavilo privatno. U Hrvatskoj je nastala velika i moćna sljedba, sekta kriptotitoista. Njezin pogreb bio je ujedno i odlazak zadnjega značajnoga simbola Jugoslavije i titoizma. Titoisti zapravo i vladaju Hrvatskom. Nastavak štovanja Tita nastavljen je stalnim romansiranjem njegova života, neprestanim javnim zasipanjima sladunjavim pričicama koje bi nas trebale uvjeriti kako je za Tita i Jugoslavije bilo bolje negoli je danas.
Jovankin odlazak poslužio je za ponovno podgrijavanje stalnih priča o Titu, pa i onih kao o velikom ženskarošu. U još dominantnoj patrijarhalnoj kulturi biti ženskar nije mana, nego naprotiv poželjna osobina pa i vrlina. Titu veliki broj žena nije zamjerka, dapače. Niz je počeo s Ruskinjom Pelagijom Belousovom s kojom se oženio još kao ruski zarobljenik nakon Prvog svjetskog rata. Zagrebačka skojevka, Slovenka, Herta Hass ženom mu je postala početkom Drugog svjetskog rata.
U ratu se Herta Hass, ostavivši u Zagrebu tek rođenoga sina Mišu, probija kroz ratnu Bosnu i u nekoj od bosanskih nedođija, u kući u kojoj su Tito i njegov Vrhovni štab, zatiče Titovu najveću ljubav – Davorjanku Paunović, poznatu kao Zdenku.
U partizanima je inače postojalo pravilo da bračni parovi ne mogu biti u istoj jedinici, jer se podrazumijevala seksualna apstinencija, Tito je iznimka. Ono što je vrijedilo za druge, nije važilo i za njega. S Davorjankom Tito u partizanima ljubuje, a da mu to nitko i ne zamjera. Ta beogradska skojevka i studentica francuskog jezika bila je prije rata djevojkom kasnijega Titovog šefa Udbe, osnivača Golog otoka, a prije rata beogradskog studenta medicine, Jove Kapičića. Unatoč tome, Kapičić nikad nije ni riječi izustio protiv Tita.
Kada je Davorjanka u ratu oboljela od tuberkuloze i poslije rata od te bolesti i umrla, Tito je, mimo svih običaja, naredio da je pokopaju u parku njegova Belog dvora na Dedinju kako bi i time naglasio svoju veliku ljubav i ujedno manifestirao i svoju veliku moć. Ličanka Jovanka Budisavljević bila je Titova treća žena. Snubok iliti provodadžija za Jovanku Titu je bio njegov pouzdanik i prijatelj, partijski obavještajac Ivan Stevo Krajačić. Bez njegova posredovanja Jovanka bi vjerojatno ostala samo nepoznata, mlada i ljepuškasta lička partizanka. Partijskim je pak zauzimanjem i kozmetikom od neuke seoske partizanke postala “prvom damom Jugoslavije”.
Nakon njezina neuspjeloga državnog udara, Jovanka je u politici imala jednaku ulogu kao i Titove pudlice. Takva marginalizacija važnih se u Hrvatskoj dogodila još onda kada je Tito kao potencijalnog političkog suparnika likvidirao karizmatičnoga Andriju Hebranga. Poslije njega u Hrvatskoj više i nije bilo nekoga ozbiljnog i utjecajnog tko bi Titu zbog nečega protuslovio. Naklonost i apologiju Miroslava Krleže, koji je prije rata bio savjest i razum svoga vremena, Tito je kupio plemićkim povlasticama, pretvorivši ga iz intelektualnoga burevjesnika u mlohavoga epikurejca s Gvozda. Tita se ovdje jedino moglo hvaliti.
Kriptokomunisti su u demokratskoj Hrvatskoj postali realnost. Da je Franjo Tuđman čak i želio skinuti ploču s Titovim imenom s najljepšega zagrebačkog trga, pitanje je bi li to zbog raširenosti te moćne sljedbe i uspio? Poslije 2000. u Hrvatskoj je nekadašnja sekta postala vlast! Ni danas nije drukčije. Zato sadašnja vlast i ne želi slušati što o Titu, primjerice, govori Ivo Banac, ali im je drago slušati što o njemu besjede Slavko Goldstein, Stipe Mesić i Tvrtko Jakovina. I Jovankin sprovod samo je bio nostalgična priredba koja je još jednom što dublje u zaborav trebala potisnuti činjenicu da se u nekadašnjoj Jugoslaviji Tita obožavalo kao što se velike vođe obožava u Sjevernoj Koreji. Paradoks je doveden do kraja pa u današnjoj Hrvatskoj Tito i nije stari diktator, nego samo šarmantni ljubavnik i “veliki državnik”!
