Bože, što bi dali da nema države Hrvatske, da nestane, da sve bude kao
prije! To su asocijacije na prijezir koji izvire iz napisa što ih po
inozemstvu poput letaka bacaju Titovi medijski bombaši samoubojice!
Ovaj put red je došao na Slavenku Drakulić, koja u Guardianu ističe
između ostaloga da “Hrvatska danas njeguje fašizam” dodajući retoriku
dragu britanskom uhu: “Treba li EU uopće Hrvatsku, koja svijetu
pokazuje samo svoje lijepo, ljetno lice, a skriva svoje dvojbene
vrednote?”
Gospođa Drakulić zna da kod nas ima pretjeranog nacionalizma jednako
kao i u drugim zemljama, na što ju Banac smjerno upozorava ovih dana,
ona zna da je Hrvatska raščistila sa svojom prošlošću, ona zna da
Hrvatska ima problem lustracije i obračuna s jednim drugim
totalitarizmom, napokon, ona zacijelo zna da su zadnjih dana ovdje
zaredale i pročetničke provokacije.
Ali, ona o tome retka ne piše. Šutjeti o svemu tome i znati što
istinski opterećuje ovu zemlju a pisati tekst kojim sugerira da se zbog
profašističkih relacija Hrvatsku ne primi u Uniju, to u moralnom i
intelektualnom smislu znači uništiti svoju relevantnost. To znači
moralno se i intelektualno raznijeti samo da Hrvatska ne krene dalje!
Ona zna da je naš ulazak u Uniju kapitalni cilj i da od toga zavisi
budućnost.
Davati intelektualni alibi onima koji nas žele i dalje držati izvan
Unije i šutjeti o svim drugim relacijama, to znači stati na stranu onih
koji ne podnose državu Hrvatsku. Znati svu istinu a pakosno istrgnuti
samo jedan dio amoralno je kao i davati intelektualni alibi Titovu
režimu dok su intelektualci 70-ih u kolonama odvođeni u zatvor. Ali,
nije li gospođa Drakulić šuteći o komunističkom teroru, a dajući
podršku tom sustavu, davala intelektualni alibi jednoj strahovladi?
Ona u Guardianu ističe kako su neeuropski oblici ponašanja u Hrvatskoj,
kao ratni zločini, fašizam i terorizam doduše zabranjeni, no ne samo da
se u praksi toleriraju nego se čak i njeguju! Kao primjer ističe pokop
Dinka Šakića, doček Zvonka Bušića, te Thompsonove koncerte. Koliko
nunci zlata vrijedi Londonu pismeni tekst velike književnice sa
sloganom da Hrvatska danas njeguje fašizam? Slavenka Drakulić je
“dijete komunizma” koje nije razumjelo da bez Titova šinjela i
Jugoslavije punih zatvora ne bi postala mjera vrijednosti.
Jer uz nju na tržištu svoju prozu i poeziju nisu nudili likovi poput
Marune, Vinka Nikolića, Viktora Vide, niti su novinarske tekstove gdje
je tobože osobito “doma” smjele nuditi osobe poput Džebe, Kastratovića
i Freundluch, ili filozofske traktate netko poput Gotovca! Njih nismo
smjeli čitati! Oni su morali biti zabranjeni da bi likovi poput
Drakulićke mogli biti veliki! Trebalo je uhititi pola generacije
pismenih i talentiranih da bi djeca komunizma 80-ih igrala košarku na
jedan koš!
Danas takve osobe glume Penelope demokracije praveći se da nisu znale
da su stasale na poluleševima jednog terora. Postojala je čitava
generacija ništa manje talentiranih osoba koje su stradale u obračunu
1971., da bi politička poplava 1972. izbacila one koje su pristale biti
apologeti. Ako je gospođa alergična na nedemokratske pojave, zašto
senzibilnost nije iskazala pisanjem o svemu barem 80-ih?
Zbog straha da će nastradati ili zbog ideološke solidarnosti s režimom
koji je poslao 30 tisuća političkih zatvorenika na robiju u svom
mandatu? Kako to da nikad takve osobe nisu imale inspiracije reći koju
riječ o teroru, od Bleiburga i otimačine 1946. do pogroma 71.?
Analitička inspiracija počinje za njih od trenutka nastajanja hrvatske
države. Jer je nikad nisu prihvatili, Titovi vjernici pristaju svoje
usluge iznajmiti svima koji je ne vole barem kao i oni.
VRIJEME APSURDA
Titovi bombaši samoubojice
