Izbori u SDP-u, potencijalno, važna su prekretnica u hrvatskome stranačkom životu. Četvero kandidata koji pred (stranačku) javnost civilizirano podastiru svoje razlike, naznake rasprave o programskim specifičnostima – sve je to bitno osvježenje dosadašnjega stanja na stranačkoj sceni.
Istovremeno radi se o pragmatičkim sastavinama unutarstranačkih dogodovština, ponajprije o izboru osobe koja neće tek voditi stranku, nego će uskoro predstavljati protukandidata neupitnome vođi sadašnje vladajuće većine. I baš na toj razini odluka će SDP-ovih izbornika u mnogome (pred)odrediti parlamentarne izbore. Ma koliko rečena odluka ovisila o osobnim preferencijama, ad hoc savezima, klijentelizmu i sl., ona će u konačnici pokazati stranačku putanju u neposrednoj budućnosti, jer svaki kandidat ima prepoznatljiv javni lik (“imidž”, kako to zovu domaći “medijski eksperti”).
Izaberu li na stranačkoj konvenciji Željku Antunović, socijaldemokrati će se opredijeliti za aktivizam i energičnost, dakle za odmak od Račanove kunktatorske estetike. Pripravna i na zaletavanje, ona je korektivno djelovala u razdoblju u kojemu ju je Račanova opreznost mogla neutralizirati, pa i zaustaviti. Bude li izabrana u ovome trenutku, Željka Antunović trebat će utjecajan unutarstranački korektiv, ponajprije na strategijskome planu, no SDP s njom na čelu vjerojatno neće biti tako promišljena, ali ni tako usporena stranka. Izaberu li pak Tonina Piculu, delegati će jasno pokazati pripravnost da status quo prihvate kao vrlinu.
U tom će slučaju odmak spram dosadašnjega razdoblja biti posve zanemariv, stranački veterani vjerojatno najzadovoljniji, tvrda jezgra glasača najmirnija. Kada bi stanje koje trenutno pokazuju ispitivanja javnog mnijenja moglo biti očekivano i na dan izbora, ovakva bi taktika bila i uspješna strategija, jer pomaci i ne bi bili nužni. No, pitanje je hoće li to biti dostatno uzme li se u obzir veoma vjerojatni pad podrške SDP-u nakon što prestane fascinacija Račanovom smrću, a novoizabrani predsjednik/predsjednica odbije barem dio (sada kumulativne) podrške stranci u cjelini.
Izbor Zorana Milanovića bit će u javnosti prihvaćen prvenstveno kao generacijski zaokret. Hrvatska je vjerojatno specifična po tomu što na njezinoj političkoj sceni i ljude u petome desetljeću života smatraju mladima, no unutar SDP-a Milanović jest novo lice koje – svojom karijerom – označuje jasno odmicanje od konfrontacije iz devedesetih. Stare članove to, dakako, neće zadovoljiti, a pitanje je koliko će novih glasača u političkome centru takav zaokret pridobiti (to više što distinkcija spram Sanadera nije baš razvidna). Dugoročno, međutim, ova bi opcija mogla imati šansu, odluči li se Milanović jasnije programski profilirati.
Odluka za Milana Bandića predstavljala bi najradikalniji prijelom spram sadašnje situacije. Ne samo zbog turbulencija koje bi izazvala unutar stranke nego, važnije, zbog promjena na općoj političkoj sceni. Bandićeve – nikako zanemarive – šanse protiv Sanadera počivale bi, naime, na formalnome paradoksu. Jer, u toj prijeizbornoj konfrontaciji Sanader bi se, prema mnogim sastavinama svojega (ali i Bandićeva) političkog lika, mogao naći lijevo od Bandića. Nezanemariv bi se broj HDZ-ovih birača mogao naći na kušnji (ili barem zbunjen) pred pitanjem za koga da glasuje (isto vrijedi, dakako, i za stanovit broj SDP-ovih). SDP-ove bi šanse za pobjedu bile posve realne, no stranačka bi se scena – barem kratkoročno – mogla posve poremetiti, pa bi i političko značenje te pobjede moglo biti upitno.
Najveći problem stranke ostat će i nakon izbora to što novo lice na čelu stranke neće biti i kandidat za premijera. Dapače, kandidat je članom stranke postao prije nekoliko tjedana – tek nakon što je bio općeprihvaćen kao kandidat. Po strani od niza političkih nesklapnosti koje je u međuvremenu demonstrirao, Jurčić kao kandidat za premijera upućuje i na načelno pitanje: zašto glasovati za stranku koja bi na vlast, a u svojem članstvu nema kandidata za premijera, te ga mora na brzinu unovačiti iz okoline (koristeći, u inačici staroga vica, to što nepartijci čiste svoje redove).
Kao ekonomski ekspert Jurčić, uza sve to, podsjeća na real-socijalističku (ali i Tuđmanovu) praksu da se ekonomistima povjeri vlada dok se prava politika vodi negdje u pozadini (u politbirou, VONS-u, ili na skupu koalicijskih vođa). To je vjerojatna loša vijest za domaću demokraciju nakon SDP-ove konvencije, no očita demokratizacija stranke možda ostavlja i mogućnost drukčije odluke o kandidatu za premijera.
