Sve donedavno nije se niti znalo da je Srbija prisvojila sve olimpijske
pobjednike, sve sportaše koji su osvajali olimpijske medalje dok su
postojale zajedničke države. Da nije suvremene tehnologije, da nema
interneta, vjerojatno se to u Hrvatskoj ne bi niti znalo. Zahvaljujući
pak tim blagodatima civilizacije, doznalo se za ne osobito civilizirano
ponašanje srbijanskog olimpijskog odbora.
Sada je zaslugom moderne tehnike i Hrvatski olimpijski odbor doznao da
je Srbija prisvojila i kao svoje predstavlja sve osvajače olimpijskih
medalja od 1918. do 1991. Kao što se drži političkom i pravnom
sljednicom Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, te SFRJ,
Srbija samu sebe smatra i nasljednicom svih medalja osvojenih za
trajanja tih država. A mi se iznenadili kako je moguće da Srbija kao
svoje predstavlja i sve koji su se za trajanja tih država popeli na
olimpijsko postolje!
Otkrivanjem internetskih stranica, gdje se i hrvatski sportaši, odnosno
sportaši Hrvati, vode kao srpski, ponovno smo se našli iznenađani! Je
li se nešto, s hrvatske strane, učinilo da do takva neugodnog
iznenađenja ne dođe? I u sportu, odnosno u "sportskoj politici"
ponašanje je, čini se, isto kao i u "čistoj politici".
Činjenica da je nešto hrvatsko smatra se samorazumljivim i dovoljnim
razlogom da je i drugi odmah prihvate kao takvu. A to niti je dovoljno
niti ga drugi tako shvaćaju. Srpsko prisvajanje hrvatskih sportaša
primjer je toga. Izvan sporta takvih je primjera još i više.
Egzemplaran je ZERP.
Zar je činjenica što je more hrvatsko i što su Italija i Slovenije
prije Hrvatske proglasile "svoja mora" Hrvatskoj bilo dovoljno da ZERP
primijeni, a ne samo proglasi? Što Hrvatskoj vrijedi što su Krešimir
Ćosić, Dino Rađa, Ozren Bonačić, Hrvoje Horvat, Matija Ljubek, Zoran
Primorac... njezini sportaši kada se na internetu vode kao srpski? To
je kao u politici. Što Hrvatska ima, osim povremene gorčine, od toga
što je Sveta Gera hrvatska kada je tamo i dalje slovenska vojska!? Kao
što će morati dokazivati da su njezini sportaši njezini, morat će
dokazivati i da je njezin teritorij, njezin. A nije sigurno, unatoč
činjenicama, ni da će i uspjeti.
Nakon što smo doznali kako su "podijeljeni" sportaši, možemo se samo
pitati nije li sukcesija slično prošla i drugdje? Ako su naslijeđene
olimpijske medalje podijeljene po principu što je tvoje, to i
moje, a što je moje, to je samo moje onda nije nemoguće da se
nešto tome nalik nije događalo i s diobom druge imovine bivše
zajedničke države. Kako su podijeljene njezine ambasade, devizne
rezerve i zlatne poluge? Sportaši, očito je, još i nisu postali dijelom
sukcesije.
Hrvatska je (i) tu zatečena, začuđena, ljutita i ogorčena. I tu će
morati dokazivati ono što je smatrala da nema potrebe, što je držala
neospornim. No, je li se i tu, kao što se obično događa i u politici,
moralo kasniti, da bi se na koncu o neospornom moralo raspravljati kao
o spornom? Zbog nečije tromosti sutra će se možda "na bilateralnoj
razini" morati raspravljati čiji su Dražen Petrović i Toni Kukoč. Može
se sada Srbiju kriviti za "krađu naših sportaša", no možda je prvo
pitanje: jesu li naši visoki politički i sportski činovnici učinili
dovoljno da se krađa ne dogodi?
Kada su pak posrijedi sportaši, tj. ljudi, tu onda i ne vrijede ista
suksecijska pravila, kao za devize i zlatne poluge. Kao što je sigurno
da se mnogi hrvatski osvajači olimpijskih medalja koje je prisvojila
Srbija ne osjećaju srpskim, moguće je i da ima sportaša Hrvata koji
nemaju ništa protiv takve svoje pripadnosti. Nije to najveći problem
srpskih internetista i njihova svojatanja.
Glavni je problem što nikoga od prisvojenih sportskih veličina nisu
niti pitali za mišljenje, tj. je li njihov ili nije. Nasuprot njima,
izgleda da je temeljni problem naših visokih državnih činovnika što im
i nije bilo važno tko je naš.
BIJEDA POLITIKE
