Teško je upućivati poruku mnogima u isto vrijeme. Ta poruka
gubi na snazi, jer gubi u sebi osobnost. Zato nikada sredstva
društvenog priopćavanja ne mogu imati snažnu poruku kao
što je osobna poruka u interpersonalnoj komunikaciji između
dviju osoba.
Pitao sam desetak mladih koje se pripremaju za sakrament svete potvrde,
da pokušaju odgovoriti na pitanje: Tko najviše
voli čovjeka? Odgovori su bili vrlo zanimljivi i vrlo različiti. Jedan
je napisao da majka najviše voli svoje dijete. Drugi smatra
da djevojka najviše voli svoga mladića. Treći ističe da su
to roditelji koji vole svoju djece. Četvrti misli da je to snažna i
velika obitelji. Peti smatra da su to filozofi koji
razmišljaju što je dopušteno, a
što ne činiti s čovjekom. Šesti piše
da su to bijelci, koji se bore za ljudska prava u svim državama.
Sedmi naglašava da su to različite udruge i zajednice koje
se bore za svoje članove. Osmi vidi odgovor u onima koji se bore za
ponižene ljude na svim razinama. Deveti smatra da su to tajne
organizacije, koje štite svoje članove. Jedan mladić je
napisao da nitko ne voli i ne cijeni čovjeka kao Bog. Naveo je razloge
koje stoje na početku Biblije: Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i
priliku, te mu darovao sve stvoreno da se s njim služi, a da bude
prijatelj s Bogom. Nakon što su iznijeli svoje odgovore
nastala je velika rasprava.
Na kraju su prihvatili da čovjek sam sebe ne poštuje i ne
voli kao što ga voli i cijeni Bog. O tome koliko čovjeka
voli i poštuje Bog imamo u mnogim velikim svetim knjigama, a
posebno od prve do zadnje stranice u Bibliji. Na kraju, Marta je dodala
svoj komentar: „Zacijelo to bi imalo snage u
svagdašnjem životu kad bi i mi koji tvrdimo da vjerujemo u
Boga voljeli konkretnog čovjeka kojeg susrećemo svaki dan“.
Unatoč svemu
