Amerikanci nikad ne bi dopustili da se njihovu generalu sudi na
međunarodnom sudu, niti bi ad hoc sudovima dostavili povjerljive
dokumente iz Bijele kuće kako bi pomogli tužiteljstvu da podigne
optužnicu protiv njih samih. Te su činjenice dobro poznate i hrvatskom
iseljeniku druge generacije Jack Bariću koji za američku publiku
priprema dokumentarac o generalu Gotovini.
Barić se rodio u San Pedru, u Kaliforniji, ali s ponosom naglašava da
mu je otac podrijetlom s Ugljana, a majka s Dugog otoka. Upravo ta
kombinacija hrvatske emocionalnosti, iseljeničkog odgoja protkana
željom da domovina njegovih roditelja bude samostalna i američke
realnosti koju posjeduje Barić garancija su da će dokumentarac biti
uspješan. On će znati kako ispričati priču koja će Amerikancu biti
razumljiva i pokrenuti emocije jer u Hrvatskoj se često prebrzo
zaključuje kako "mi to znamo bolje" napraviti, a na kraju niti snimamo
filmove o herojima Domovinskog rata niti želimo imati heroje.
Oni koji o tome odlučuju misle da se njima treba diviti, da su
političari naši istinski heroji. A iste te salonske junake trebalo bi
upozoriti da je zabrinjavajuće za identitet hrvatske politike da se u
Americi počelo govoriti ljepše i bolje o nama i našim uspješnim ljudima
nego u domovini. U to sam se uvjerila i početkom tjedna slušajući
jordansku kraljicu Noor i Heidi Kuhn, predsjednicu humanitarne
organizacije Roots for Peace.
Dvije dame divile su se ljepotama Hrvatske i naporima uloženima u
razminiranje najavljujući ljetovanje u našoj zemlji. Na svečanom ručku
organiziranom na brodu Queen Mary 2 nekoliko se sati moglo
slušati kako je Hrvatska oaza na Mediteranu i kako u toj maloj, ali
prelijepoj zemlji žive divni, gostoljubivi ljudi. Iz takve sredine je,
naglasile su, potekao i Miljenko Grgich, kalifornijski vinar koji je
prije četrdesetak godina na bocu svog vina stavio hrvatski grb. I nije
ga skinuo ni kad mu je, kako mi je ispričao, prijetila i jugoslavenska
diplomacija.
U okružju onih koji iskreno vole našu zemlju i uvjeravaju nas da tako
kvalitetan sir ili janjetinu nisu nigdje u svijetu jeli, da je more
čisto, a mirisi polja na Korčuli, Braču ili Hvaru božanstveni te da
nisu doživjeli da starica u tradicionalnoj odjeći u Konavlima poziva
goste u kuću na domaću rakiju te odbija novac, može se s tugom
zaključiti kako je Hrvatska u očima stranca ljepša nego u našima.
Mi stalno tražimo mane misleći da se trebamo prilagođavati svijetu da
bi nas drugi prihvatili, a jedino što trebamo mijenjati jest neke od
nesposobnih i korumpiranih političara. Kad slušam kako Hrvatsku hvale u
Americi, pitam se tko nas to onda uvjerava da mi nismo spremni za
europske integracije, da još trebamo čekati za ulazak u "društvo
velikih"? Hrvatima se stalno nameću kompleksi i krivnja kako bi nas se
lakše kontroliralo.
Najgore je ako im povjerujemo!
pisma iz iseljeništva
