Kao dijete zamišljao sam da naši roditelji, odlazeći na posao, zarađuju na sljedeći način: sjede tijekom radnog vremena za nekakvim strojem i u kantice skupljaju kovanice koje iz njega ispadaju. Nešto kao jednoruki jackovi, samo što su u slučaju koji sam imao u glavi svi dobitnici.
Kada sam roditelje jednom upitao izgleda li doista tako njihov radni dan i što ih sprečava da ostanu “raditi” prekovremeno, nasmijali su se od srca i rekli da bi bilo divno kada bi bilo tako. Danas, eto, takvi strojevi postoje, a zovu se – bankomati. Mali je problem što za bankomatima, na žalost, nema prekovremenih sati. Možete dobiti tek onoliko koliko ste zaradili, nešto više s dopuštenim minusom, ali njime samo omogućujete da banka zarađuje na prekovremenom radnom vremenu koje se vama ne nudi. Postoje čak limiti koliko možete dići svojega vlastitog i već zarađenog novca – 2000 kn na dan. Po ostalo dođite sutra.
Televizijske su informativne emisije izvijestile ovih dana o tome kako je još jedan bankomat opljačkan, a HTV-ov je novinar vijest začinio komentarom da je počinitelj nepoznat. No, rukopis je, veli, poznat! Bankomat je jednostavno sajlom izvučen iz svoga ležišta i odvezen, kao što je s istoga mjesta (ako sam dobro shvatio) nestao i prije godinu dana. Problem je samo što za tu vrstu rukopisa ne postoji specijalizirani grafolog niti se analizom naših potpisa na zahtjevima za osobne iskaznice u policijskoj upravi može eventualno odrediti trag prema počiniteljima.
No, uvijek kada čujem vijest da je netko opljačkao bankomat, zapitam se je li nužno riječ o djelu kakvoga opakoga kriminalca ili jednostavno o činu gnjevnoga korisnika kojemu je stroj – ni strojevi nisu savršeni, uostalom – tehničkom pogreškom zabilježio isplatu, ali ju je preskočio i obaviti. Stvarno, jeste li kad pomislili što biste učinili da vam bankomat jednostavno ne isplati novac? Ili vam jednostavno isplati koju novčanicu manje nego što je trebao? Vi još čekate svojih 100, 200 ili 300 kuna, nemoćno zurite u ekran, okrećete se oko sebe, nemate koga što pitati ili se požaliti, a atmosfera bezuspješnog iščekivanja u njegovo vam ime poručuje: “Što sad još čekaš kad sam ti dao sve što si tražio?”
I što da mu radite? Da je riječ o fliperu, još biste ga mogli prodrmati lijevo-desno, ali što učiniti u ovom slučaju kad ne možete zaljuljati cijelu zgradu u kojoj se nalazi? Da pozovete HTV-ovu emisiju “Potrošački kod” ili “Županijsku panoramu” da vas usnime pred čeličnim gnusom koji se pravi blesav i ne da vam vaš novac? Kakve koristi od toga? Tu pomaže samo sajla.
A kad je već spomenut rukopis, jeste li primijetili kako su bili neinventivni autori onih poruka i savjeta koji vam se pokazuju na zaslonu? U slučaju da nemate dovoljno ili uopće novca, uvijek jedno te isto: “Transakciju je nemoguće obaviti!” Možda bi banke trebale ozbiljno porazmisliti da unesu više psihologije i takta u komunikaciju sa svojim klijentima i ako vide da oni nemaju novca na računu koji traže, neka najprije pokušaju malo zavlačiti porukama: “Sve je OK, ali dajte navratite malo kasnije, trenutačno smo u gužvi”, “Bolje se odmaknite, bolujemo od gripe” ili “Pitajte poslodavca kasni li možda s uplatom, izgleda da je bio zaokupljen drugim stvarima ovih dana”.
Samo u slučajevima kada je netko stvarno uporan da pokušava uzeti novac koji nema na računu moglo bi se pribjeći sljedećem načinu komunikacije bankomata i dosadnog klijenta: “Ej, pa nije vam bankomat tombola da se možete nadati iznenadnom dobitku!”, “Kada biste pola energije koju ulažete da dignete novac koji nemate uložili u neki posao, možda bi na računu i bilo nešto za vas”... Ili, u krajnjem slučaju: “Vi možete doći do novca samo upotrebom sajle ili bagera!”
Na britanskim sam TV postajama nedavno gledao niz televizijskih reportaža o načinima pljačkanja bankomata, odnosno pružanja savjeta korisnicima kartica i pinova kako da ne postanu laka meta lopova. Iz njih sam shvatio da su metode britanskih pljačkaša bankomata i njihovih klijenata znatno perfidnije od ovih naših gdje i s takvim čeličnim grdosijama još uvijek najviše vrijedi princip: “razbij i odnesi”. I kako sad naći počinitelja kad je to karakteristika tipičnog hrvatskog rukopisa?
