I tako, Zagreb neće više odvlačiti energiju, vrijeme i usredotočenost dvojice naših ministara na resore. Nažalost, rasterećeni su zagrebačkih problema. Mirando Mrsić može opet odsukati rukave, staviti kravatu, navući odijelo i opušteno u svojoj ministarskoj fotelji smišljati kako bi još mogao ismijati one koji, tražeći prvi posao, pristaju raditi za 1600 kuna ili što još kao moderni socijaldemokrat može učiniti kako bi u Hrvatskoj uklonio i zadnje atavističke ostatke radničkih ideja koje su se sve do danas održale i u najcrnjim vladavinama kapitala.
Ali eto jedna mala tranzicijska zemlja morala se naći u velikim problemima da bi konačno netko zasukanih rukava otišao među radnike i izgovorio tu, kako kome, heretičku ili revolucionarnu misao: “Podjela na 8 sati odmora, 8 sati rada i 8 sati spavanja u današnje se vrijeme može zaboraviti.”
Silna je hrabrost trebala da se netko s ministarske pozicije s našim plaćama i cijenama tako drčno postavi naspram ideje za koju su nekoć radnici i ginuli, ali kojoj je, prema Mrsićevoj viziji, mjesto u ropotarnici radničkog pokreta. Trebalo je proći 127 godina od famoznog štrajka u Chicagu da se netko usudi, i to hrvatskom radniku, reći: “Dosta je bilo!”
Paradoksalno je što je to spoznao pravi pravcati socijaldemokrat i ohrabrujuće što je i nakon poraza ustrajan: “Osobno ću raditi da nova i moderna socijaldemokracija nastavi živjeti u gradskoj organizaciji SDP-a.” Dakle, Mrsića kao gubitnika nije pokolebao ni poraz, kao ni riječi koje, je na zadovoljstvo prekarijata, u očito pripremljenom kratkom govoru uputio Davor Bernardić: “Moramo biti stranka koja sluša i čuje glas radnika, glas umirovljenika, glas obespravljenih, glas slabijih, glas koji se često ne čuje. Koja sluša i čuje glas malih poduzetnika i obrtnika.”
Od 4. prosinca 2011. takvo što nije se čulo u SDP-u, a Mrsić je i ovaj put to prečuo, poručivši pobjedniku kako se nada da će izvući pouku iz izbora nudeći mu svoj gubitnički tim. Nakon takvog poraza još je toliko drzak da dijeli lekciju pobjedniku. Kakav teatar apsurda!
U tisuće komadića razbila se i gromada političke samouvjerenosti Gordan Maras, ali i Zagrepčanima oduzeta ta slamka spasa. Tko će sad 2017. pobijediti Milana Bandića kad je u nepovrat otišla nada da će taj vizionar koji poduzetnike i obrtnike vodi u bolje sutra voditi i grad Zagreb? Marasu nije pomoglo ni to što je u javnoj predstavi na HTV-u odglumio uvrijeđenu primadonu SDP-a nadajući se da će zagrebački esdepeovci prepoznati to njegovo simboliziranje žrtve stranačke kritike Aleksandre Kolarić.
Sudeći prema reakciji zagrebačkog SDP-a, to je bilo nepotrebno, vrlo loše i neuvjerljivo. Umjesto da samokritički propituje svoju ministarsku poziciju, Maras je na svojoj Facebook profil napisao: “Svima hvala na podršci. Sutra me čekaju novi izazovi... Je l’ Nadan još uvijek na čelu HGK?”.
Očito ni on nije shvatio što mu se dogodilo, da su na neki način i njegov ministarski rad i ambicije stranačke kolege u rasponu od 0 do 10 ocijenili sa 1,38 i da mu samo zato što nisu u stanju spustiti se na njegovu tinejdžersku razinu nisu uzvratili “je l’ Gordan traži nove izazove ili je još uvijek ministar?”. Dakako, najveći gubitnik izbora u SDP-u šef je stranke Zoran Milanović. Njegova inatna i netolerantna politika, koju smo svi osjetili na “lex Perković”, seksualnom odgoju, ćirilici u Vukovaru, Mireli Holy i Aleksandri Kolarić, sankcionirana je crno na bijelom sada i u vlastitim redovima. Tvrdoglavi šef dobio je posljednju opomenu.
