Prijatelji novinari iz New Yorka pitaju me jesu li završeni
izbori u mojoj zemlji i tko je novi premijer. Neki od njih putuju za
Novu godinu u Beč i Prag ali planiraju provozati se do Zagreba da
napokon vide i to “čudo od grada” kako ga nazivaju
jer im o njemu stalno punim uši. Novinari kao novinari,
uvijek smišljaju nove teme pa ih zanima može li se kava u
Zagrebu uredništvu u New Yorku prikazati kao poslovni put,
tj. plaćen benzin i dnevnice, jer bi pokušali uloviti novog
premijera da im ispriča o Hrvatskoj na putu prema EU i NATO, te o
ljetovanjima za Amerikance u Dubrovniku. Kratak odgovor na nekoliko
pitanja, i eto članka! Svima dobro, govore, uvjeravajući me da im
pomognem s kontaktima, telefonima, susretima.
Nemaju oni vremena tražiti neke druge zanimljivosti, to su teme koje se
stalno vrte po internetskim stranicama kad se upiše
Hrvatska. No, još uvijek nemamo novog premijera,
objašnjavam, tu je mandatar Sanader koji će najvjerojatnije
biti i predsjednik vlade. Oni se pobune, pa ne može to tako, pa
što se to kod vas događa, već vide da su dnevnice izmakle,
da bi izlet do Zagreba trebali sami platiti, a ja ih prekidam pitanjem
jesu li zaboravili koliko su dugo George Bush i Al Gore prebrojavali
glasačke listiće na Floridi a i šire.
OK, OK, valjda ima i drugih političkih sugovornika s kojima bi mogli
razgovarati u Zagrebu, ne predaju se lako pa se kolega iz New York
Posta dosjeti da mu je susjed, hrvatski iseljenik iz New Jerseya, prije
nekoliko tjedana govorio kako će glasovati u hrvatskom generalnom
konzulatu za kandidate na listi za dijasporu. Eto, s njima bi bilo
dobro razgovarati jer takve članke bi čitali i Amerikanci i pripadnici
hrvatske zajednice u New Yorku. Tada shvatim da uopće ne znam imena
zastupnika koji ulaze u Hrvatski sabor s liste za dijasporu pa novinare
upućujem na adresu HDZ-ove središnjice jer svi su oni
pripadnici te stranke.
Kod vas u Hrvatskoj, predstavnici dijaspore imaju važnu ulogu,
naglašava mi kolega novinar, a ja klimam glavom misleći kako
taj razgovor postaje dosadan i što ih to sve zanima, ali ovi
se ne predaju. Traže li vaši zastupnici iz dijaspore
povlastice za povratnike, za djecu iseljenika koja se
školuju u domovini kao što to rade talijanski
zastupnici? Koliko su zakona predložili, koliko su iz proračuna
sredstava dobili za pomoć hrvatskim klubovima i novinama po Americi?
Koja je njihova parlamentarna uloga? Joj, kud ste navalili, pa tko ima
te odgovore – ako uopće netko zna, mislim, a diplomatski
obećavam da ću im prije puta sve lijepo pripremiti, od imena velevažnih
zastupnika do statističkih podataka koje traže, grizući se pritom za
jezik jer sumnjam da postoje.
Onda ih lijepo uputim na naša diplomatska
predstavništva u Americi, a novinari kao novinari traže
nešto životnije, da to nije baš službena
administracija. Tada mi postane neugodno, jer kulturni ili informativni
hrvatski centar na Manhattanu, vjerovali ili ne, nemamo! A oni mi se
hvale kako kupuju hrvatsku vodu Janu i Podravkine juhe, ali žele od
hrvatskih iseljenika čuti mišljenje o domovini, o
perspektivama Hrvatske. Neka ih odvedem u hrvatski klub! Ne, nemamo ni
to!
I dosjetim se: poslat ću ih u redakciju Hrvatske kronike, jedinih
iseljeničkih novina u New Yorku i u agenciju Croatia Travels. Novoj
vladi i novim saborskim zastupnicima iz dijaspore stoga predbožićna
poruka s Manhattana glasi: ne zaboravite nas do sljedećih izbora kad
budete opet dolazili po glasove!
Pogled s Manhattana
