Škola trčanja u suradnji s adidasom organizirala je kreativni natječaj za školarce u kojem su morali napisati svoju inspirativnu trkačku priču. Natječaj je bio podijeljen u 2 kruga - pobjednica prvog bila je Iva Štefančić čiju priču možete pročitati OVDJE, a pobjednik drugog kruga je Igor Lulić. Njegov tekst osvojio je stručni žiri koji je jednoglasno dodijelio čistu peticu njegovom radu. Njegove pobjedničke i motivacijske riječi možete pročitati u tekstu ispod.
''Trčanje nije samo trčanje, nego puno više od toga. Kad mi život postavi pitanje, trčanje često bude odgovor. Trčanje je savladavanje prepreka, trčanje je rješenje problema. Trčanje je pomicanje granica i bijeg od stvarnosti. Trkačima su noge ono što su pticama krila, a trčanje je njihov let. Bez dodatnih kotača ili drugih pomagala. Ajmo vidjeti koliko nas daleko mogu odvesti vlastite noge, koliko daleko možemo pomaknuti svoje granice i koliko daleko možemo pobjeći.
Shvatio sam to još u školi na satu tjelesnog. Bio je to sat nenajavljenog testa trčanja. Pojavili smo se na igralištu, kao i inače, u najobičnijim pamučnim majicama i krpenim tenisicama. Trčalo se šest minuta, a svaka minuta trajala je jedan puni sat. Ili je barem tako izgledalo u mojoj glavi. Nakon svakih sat vremena netko nevidljiv stavio mi je po jedan uteg na svaku nogu. Negdje u petom satu trčanja shvatio sam da više neću moći. Već sam odavno prestao brojati koliko sam krugova oko igrališta napravio i pred očima mi se počelo magliti. A onda se dogodilo nešto neočekivano. Okovi su popucali, oči su progledale i shvatio sam – još uvijek trčim! Snaga mi se u noge vratila kao da dotad ni nisam trčao. Povukao sam najjače što sam mogao i počeo prestizati iznenađene učenike. Odradio sam taj zadnji sat za šezdeset sekundi, i to najbržih šezdeset sekundi u cijelom testu.
Deset godina kasnije taj isti dječak oblači profi majicu i hlačice, kompresijske čarape s oznakama L i R, pazeći pritom koja čarapa ide na koju nogu, tenisice dizajnirane posebno za trkače te stavlja sat s GPS uređajem na ruku. Mravi u zelenim majicama mjesecima su se marljivo pripremali. Svatko od njih gurao je svoj teret, vodio svoju borbu. Njegov teret bila je misao da je možda nešto propustio. U ovih deset godina nijednom nije potrčao dalje od prvih vrata autobusa. Sakrio je tu želju negdje duboko u sebi, toliko duboko da je skoro na nju i zaboravio. No sad je tu, na startu s učenicima svoje nove škole. Utrka samo što nije počela. Svi su nestrpljivi i žele saznati kakav će rezultat dati treninzi koje su vrijedno odrađivali. Čuje se pucanj. Krenuli su. Dječak uključuje sat i pravi prve korake. Svaki udarac nogom o tlo postavlja brojna pitanja i daje odgovore na njih. Je li korak dovoljno kratak? Je li tijelo ispravljeno? Je li zrak udahnut dovoljno i na pravi način? Je li ruka savinuta pod pravim kutem? Jesu li prsti na rukama opušteni? Savjeti trenera odzvanjaju u ušima i kad nisu tu. Trčanje nije samo trčanje, to je i tehnika koju treba savladati. A utrka nije trening. Na treningu se daje dovoljno, a na utrci puno više. Treninzi se trče nogama, a utrke glavom. Koje misli se motaju po dječakovoj glavi na prvom kilometru? “Konačno si tu. Utrka nije sutra ili preksutra, već danas! Utrka je u tijeku. Asfalt pod tvojim nogama je stvaran i trkači oko tebe su stvarni.” Baca pogled na sat. Zadovoljan je prolaznim vremenom. Zadovoljan je i disanjem. Osluškuje trkače koji trče uz njega. Njihovo disanje je nešto brže i glasnije. Zna da će mu to biti prednost u završnici. Zasad imaju isto prolazno vrijeme kao i on, no hoće li moći zadržati taj tempo?
Na sredini utrke dolazi do odvajanja. Oni koji ne mogu pratiti korak grupe u kojoj se nalaze, usporavaju i tu istu grupu trkača polako gube s vidika. No sad je i dječak počeo nešto brže disati. To nije dobar znak. Što bi treneri na to rekli? “Nemoj disati plitko, diši duboko. Dodatno skrati korak, dodatno se ispravi. Idemo!“ Uz motivirajuće riječi, dječak se uspravio te ponovno zagrabio i rukama i nogama. Iako mu je srce u tim trenucima zakucalo jače, vrlo brzo se naviklo na novi tempo i sve je postalo lakše. Svaki prijeđeni kilometar s treninga odigrao je svoju ulogu. Dječak je znao da, ako odustane, njegova priča završava. Samo ako ostane na nogama, priča ide dalje, a onda je sve moguće.
U idućoj fazi utrke dječakovo tijelo je trčalo, a on je samo pratio sa strane. Trčao je po inerciji. Na moment se zapitao je li nahranio tijelo svim potrebnim sastojcima. Jer trčanje nije samo trčanje, to je i neki novi način života. Osim planiranja treninga i odmora, tu je i veća pažnja posvećena prehrani. To je sport s kojim upoznaješ svoju okolinu koja onda također postaje dio njega. Kad slažeš puzzle, slika nije gotova dok ne staviš posljednju puzzlu na svoje mjesto. Slično je s trčanjem. To je slika u koju je utkano puno puzzli, svaka od kojih je jednako vrijedna. U svakom trkaču krije se neki maksimum do kojeg može doći napornim radom, treningom, disciplinom i strpljenjem. No nijedan trkač nije ni blizu tog maksimuma, bez obzira na sve što je uloženo. Taj prostor od trenutnog do mogućeg pokreće sve trkače i tjera ih naprijed, ka novom pomicanju granica.
U posljednjim kilometrima utrke vodi se nekoliko borbi. Od one najmanje važne – s drugim trkačima, do one najvažnije – sa samim sobom. Dječakov korak postaje sve teži, zrak koji ga dijeli od ciljne ravnine čini se kao nepremostiva prepreka, a onaj isti asfalt po kojem je s lakoćom gazio na početku utrke, sad je najgori neprijatelj. Razmišljajući o tome kako izaći kao pobjednik iz ove borbe, dječak se sjetio jednog događaja iz prošlosti. Shvatio je da si cijelo vrijeme postavlja krivo pitanje: “Mogu li ja to?“ Sigurno je da može, pitanje je samo kako doći do toga! Još jednom je pogledao ispred sebe, odlučno udahnuo i učinio istu stvar kojom je iznenadio i samog sebe prije deset godina – ubrzao.
Trčanje nije samo trčanje, nego puno više od toga. Kad ne znam kud bih sa sobom, obučem tenisice za trčanje i stavim sat na ruku. Trčanje je uživanje u trenutku i nalet inspiracije. Trčanje je postavljanje novih ciljeva i bijeg u nepoznato.