Da nije bio gostom Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2 mnogi u
Hrvatskoj ne bi znali ni kako izgleda, ni što govori, ni kako govori
srbijanski predsjednik, Boris Tadić. Poslije njegova pojavljivanja na
HTV-u i onoga što je ondje govorio sigurno će se još pričati.
Možda manje o samom njegovu nastupu, tj. Tadićevu izgledu, govorenju i
držanju, a puno više o njegovoj isprici Hrvatima i Hrvatskoj za ono što
su im Srbi i Srbija učinili u ratu. O Tadićevoj će se isprici u
Hrvatskoj sigurno još dugo pričati, zagledavati sa svih strana i
tražiti joj motive. Kada se samo poprijeko i napreskokce pogleda što o
isprici misle političari, prijatelji i susjedi onda je tim mišljenjima
– koja variraju od odobravanja do oporog osporavanja – zajednička
sumnjičavost.
Pojavljujući se pred hrvatskim gledateljstvom srbijanski je predsjednik
pokazao i praktičnu primjenu psihologije koju je diplomirao. Djelovao
je mirno, sabrano, suvislo i kompetentno. Znao je, za raziliku od
mnogih naših političara, o čemu govori, što govori i kakav dojam želi
ostaviti. Da se nije želio ispričati, bi li ga Stanković, ma
koliko inzistirao, mogao na to natjerati?
Znajući da nastupa na HTV-u i tko ga gleda, Tadić je kao psiholog
hrvatskom gledateljstvu pokazao da „ima usta za te uši“. Kazao je ono
što je mislio da gledatelji žele čuti. Reakcije na njegovu ispriku nisu
baš medene. Mahom su sumnjičave. Hrvati sumnjaju da je isprika
srbijanskog predsjednika iskrena, da nije posljedica nekog skrivenog
nauma i srbijanskog političkog šićara. Vjerodostojnost isprike Borisa
Tadića postala je žrtvom himbe i vjerolomnosti mnoštva drugih
srbijanskih političara čije su riječi gotovo uvijek imale „upotrebnu
vrijednost“, bilo za EU, Ameriku ili Haag.
Je li srbijanski predsjednik bio iskren pred hrvatskim gledateljstvom
glede isprike i kajanja, vjerojatno ćemo se brzo osvjedočiti. Za sada
mu se prigovara ili neiskrenost, ili što je to učinio u jednoj
televizijskoj emisiji, a ne službeno, ili pak što se nije došao
ispričati na Ovčaru. Kao da Boris Tadić, kao nekoć Willy Brandt, dolazi
iz katarzom prodrmane Njemačke!
Kao da ne dolazi iz katarzom još neočišćene Srbije, u kojoj su
sljedbenici onih koji su protiv Hrvatske ratovali, ili rat odobravali,
i danas politički najjači! Da je Tadić otišao na Ovčaru, takvi bi ga
„pojeli“. I ovako je dočekan kao „nacionalni izdajnik“. Utoliko je
Tadićeva isprika i hrabar čin. Je li čin iskren i pošten, vidjet će se,
čak i neovisno o tome hoće li ga i kako honorirati EU i NATO.
Kada su pak posrijedi te tzv. euroatlanske asocijacije, Tadić je
u razgovoru sa Stankovićem demonstrirao i stupanj nacionalne
samosvijesti i autonomije nesvojstven hrvatskim vlastima. Nije pokazao
volju da se Srbija u te asocijacije sama i nepozvana gura, nego je
mogući poziv u njih sveo na realnost geopolitičkog položaja Srbije i
balkanskih demografskih činjenica.
Nadu da isprika Borisa Tadića Hrvatskoj nije tek šuplja fraza i
čaršijsko „lukavstvo uma“ podržava, osim njegova intelektualnog
raspona, demokratskog habitusa i humanističke poputbine, i činjenica da
je bio u Srebrenici. Do sada smo već mnoštvo puta bili šopani, ne
srbijanskim, nego domaćim snoviđenjima o „drugoj“, „novoj“ i
„drukčijoj“ Srbiji. Najprije s pojavom pokojnog Đinđića, a potom čak i
s vlašću Koštunice.
A onda bi srbijanski izbori s novom prevlašću radikalije pokazali da su
hrvatske priče o srpskoj političkoj realnosti optimistične bez mjere.
Je li i Boris Tadić iz takve, ili slične hrvatske priče? Vidjet će se
to i po njegovu ponašanju u Srbiji i po odnosu prema Hrvatskoj: je li
možda baš on oličenje te nove-druge-drukčije Srbije, i je li njegova
tv-isprika Hrvatskoj iskrena i poštena ili samo politički koristan trik.
BIJEDA POLITIKE
