Znaju li ovi moji uopće kako izgleda hrvatski birač, uzdahnuo je na
konvenciji SDP-a jedan od delegata, koji je na dosadašnjim lokalnim
izborima uvijek imao natprosječne rezultate pa nije bila riječ o
malicioznosti, nego o iskrenoj zabrinutosti. Quo vadis SDP, upitao je
drugi progovorivši Milanoviću omiljenim jezikom – latinskim. Obojica su
se zgrozila nad izostankom veze sa stvarnim životom, nad temama koje su
se bavile početkom globalne krize, centralizacijom i decentralizacijom,
općim porukama koje do običnih birača i tako ne dolaze.
Podsjetilo ih je to na lucidnu primjedbu akademika Adolfa Dragičevića
koji je nedavno zamjerio kolegama akademicima da se desetljećima bave
raspravama o tome što je knez Mislav jeo za doručak umjesto da
promišljaju o budućnosti. Porazilo ih je što se od njih očekuje da uđu
u svaki dom, da saslušaju svaki problem i obećaju njegovo rješavanje i
da sve to učine uime SDP-a, a u isto vrijeme se u svemu tome osjećaju
posve samima, jer s vrha njihove stranke umjesto običnog jezika
razumljivog svima dolaze uobičajene i nikom više zanimljive
poruke:”Glasajte za nas, jer nemate za koga drugoga”.
Naravno, ne očekuje se od stranačkih konvencija rješenje, ali delegate
je zanimalo gdje su tu radnici, gdje su seljaci, gdje su ugroženi i
siromašni? Gdje je prirodno SDP-ovo biračko tijelo? Koje im se
socijaldemokratske poruke šalju? Je li doista potrebno da
nezadovoljnici počnu zarobljavati svoje direktore po uredima kao
Francuzi pa da se netko upita kako je tim ljudima?
Je li doista jedini način da se dođe do novca za minimalno
preživljavanje iznošenje svoje sirotinje po novinama i prikupljanje
pomoći od dobrih ljudi? Zar politika služi samo zbrajanju glasova
jednom u četiri godine? I ne bi li građane trebalo biti strah što se u
Hrvatskoj vlast izmjenjuje samo tako da nekome padne u krilo kada
ljudima prekipi.
Doista je teško i zamisliti koga političari vide kad pogledaju iz
svojih udobnih stanova, prostranih ureda, vila za koje otplaćauju
goleme kredite dobivene po kratkom postupku. Kako im izgledaju ljudi
koje vide dok prolaze u svojim blindiranim ili neblindiranim službenim
automobilima i vire iza leđa svojih tjelohranitelja osjećajući se silno
važnima i moćnima?
Vidi li Sanader doista samo ozarene glasače HDZ-a koji mu zaklanjaju
pogled na sve one koje njegovi neuspješni potezi sad već i
egzistencijalno ugrožavaju? Misli li Milanović stvarno da se politikom
treba baviti samo sporadično i s visine, kako se može suditi prema
njegovim istupima? Ili se ustvari ne može nositi s onim što birači
očekuju od SDP-a?
Posve je jasno kako birači vide njih. Kao otuđene i njihovim novcem
obogaćene ljude kojima se posrećilo, ali od kojih oni nemaju nikakve
koristi. Najnovije ankete CRO-Demoskopa pokazuju da ljude najviše muči
gospodarska kriza i HDZ-ov blindirani BMW. To znači da ih brine njihov
opstanak u ovom gospodarsko-političkom kaosu, zbog kojeg ne vide svoju
budućnost, i da su zgađeni bahatošću, kojoj se ne nazire kraj. S glavom
u oblacima najjači hrvatski političari dopuštaju sebi da budu iskreno
zgroženi populizmom Bandića, Keruma, Jamba.
Kao da ne shvaćaju da su to ljudi koji su zahvaljujući nesposobnosti
etabliranih političkih snaga dokučili da je politička trgovina
imanentna politici. Ali ne samo njihova međusobna, kakvom se bave
veliki, nego i trgovina biračima. Njihova popularnost je, naravno,
kupljena, a njihova priča u dobroj mjeri lažna. No njihovi birači za to
ne mare. Oni biraju od ponuđenog, a kako se ne nudi ništa bolje, dobro
im je i to. Prodaju se onome tko ih je spreman “kupiti”, tko im se
obraća i tko barem ponekad izgleda kao da su mu bitni.
MAGAREĆA KLUPA
Treba znati kupiti birače
