Temelji na kojima je turski premijer Erdoğan gradio svoju politiku, kako u zemlji tako i na regionalnoj razini, ozbiljno su nagrizeni. Prije samo dvije-tri godine Erdoğan je na vanjskopolitičkom planu izgledao kao impozantna politička figura, kao netko tko može ponuditi odgovore na neka teška i komplicirana pitanja koja zapadni političari nisu imali volje rješavati. Na unutrašnjem planu glavni aduti bili su mu jako gospodarstvo koje nije osjetilo recesiju i na kojem je zapravo temeljio svoju vanjskopolitičku, ali i strategiju kojom je turskim generalima onemogućio da se petljaju u politiku. Komentatori u Turskoj također navode da je učinio velike početne korake u rješavanju kurdskog problema te da je u posljednjih deset godina uvelike unaprijeđeno poštovanje ljudskih prava.
Iako je imao velike šanse da postane značajan regionalni, pa možda i globalni igrač, Erdoğan je brojne situacije krivo procijenio i povukao pogrešne poteze. Najozbiljniju cijenu sigurno je platio zbog svoje odluke da bude svojevrsni politički mecena muslimanskim zemljama koje su prije nekoliko godina prošle kroz preobrazbe danas poznate pod zajedničkim imenom Arapsko proljeće.
Ideja je ispočetka bila zanimljiva – Erdoğan je na te zemlje želio preslikati turski model koji objedinjuje demokraciju zapadnog tipa, članstvo u organizacijama poput NATO-a i perspektivu članstva u EU, ali i propagiranje nekih temeljnih vrijednosti i životnih pravila islama, pa čak i diskretno koketiranje sa šerijatskim zakonima. Jednu od najvećih pogrešaka učinio je kada je za partnera izabrao bivšeg egipatskog predsjednika iz redova Mursijeva Muslimanskog bratstva čiji je pad obilježio i svojevrsni početak kraja Erdoğanove namjere da postane lider muslimanskog svijeta.
I Sirija je mogla Erdoğanu donijeti priču o vanjskopolitičkom uspjehu. To bi se i dogodilo da su zapadni moćnici prije tri godine poslušali Erdoğana i dali potpunu podršku sirijskoj oporbi koja je tada zaista i bila oporba, i to bez ikakvih drugih izrazitih predznaka, osobito onih islamističkih. No to se nije dogodilo, a Turska je izdašno pomagala tu oporbu. Erdoğan je čvrsto stajao iza toga da Bashar al-Assad mora otići i da vlast u zemlji mora preuzeti oporba. No u međuvremenu stvari su se jako izmijenile, a među onima koji se bore protiv Assada pretežu islamisti iz redova Al-Qa’ide. No Turska je tu sada znatno složeniju “oporbu” i dalje opskrbljivala oružjem, a nejasno je koja je količina svega toga završila u rukama islamista, a koliko je otišlo onima koji su u Siriji pokrenuli pobunu.
U međuvremenu, dogodila se i cijela priča o kemijskom oružju koja je iz pepela izdigla Assada koji je pokazao spremnost da surađuje sa zapadnim silama. To je bio veliki udarac Erdoğanu kojem je Sirija jako trebala zato što je ona prije pobune bila vrlo značajan gospodarski partner. Da je oporba došla na vlast, Sirija bi zapravo postala svojevrsna turska provincija i prostor koji bi omogućio novi regionalni korak u turskoj gospodarskoj ekspanziji u regiji. Upravo tu se raspada Erdoğanova vizija regije koja svoj mir i ekonomski prosperitet zahvaljuje Turskoj koja bogata i moćna vlada tim dijelom svijeta.
Nakon niza korupcijskih skandala, postaje jasnije da bi Erdoğana mogao skupo stajati i pakt s vođom pokreta Hizmet, vrlo moćnim i utjecajnim islamskim teologom i propovjednikom Fethullahom Gülenom koji je jasno dao do znanja kako je njegova politička “romansa” s premijerom završena i kako će učiniti sve da ga potpuno uništi, odnosno da ga okrene protiv islamski nastrojenog biračkog tijela koje zapravo kontrolira Gülen. Stoga nije čudno što Erdoğan pokušava ponovno pridobiti simpatije i povjerenje vojske, ali i onih birača koji su proeuropski usmjereni i kojima se kod njega jedino ne sviđa želja za islamiziranjem Turske.
Tu zemlju u 2014. čeka izrazito burno političko razdoblje iz kojega će sigurno izaći drukčija. Jedino nije jasno je u kojem će smjeru ta promjena ići.
